Try to forget

Chapter 25

2 MJESECA POSLIJE

(Jessica)

 -Zara dođi ovamo!-dozivala sam to malo čupavo stvorenje koje se negdje vraški dobro zavuklo.

-Gdje si li se samo sakrila?-sagnula sam se i zavirila iza kauča,zatim pretražila kuhinju a naposijetku pregledala kupaonicu.

Ništa.

-Propustit ćeš večeru!-izmorena potragom uzela sam vrećicu i nekoliko puta snažno protresla. Ovo je bio jedini način da joj privučem pažnju. Kao ni ja,hranu nikada ne bi odbila.

Moja teorija pokazala se točnom.

Nekoliko sekundi kasnije začulo se grebanje sičušnih šapica po parketu i Zara je brzinom munje trčala prema meni. Uhvatila mi se za lijevu nogu i nije imala namjeru popustiti dok ne obavim svoj dio posla.

-Proždrljivica jedna-napunila sam joj njezinu zdjelicu i lagano spustila pokraj njezina tijela koje se uporno pokušavalo popeti niz moju nogu. Srećom pa je bila teška samo nekoliko kila.

Osjetivši miris hrane brzo me je napustila i pohlepno krenula jesti svoj obrok.

-Previše sam te razmazila-podragala sam joj kuštravu glavicu dok je od zadovoljstva mrdala repićem amo-tamo.

Mobitel mi je zavibrirao. Po ne znam koji put večeras.

3 propuštena poziva od Vanesse i 2 poruke od Nine. Odmah sam ih obrisala.

Očekivala sam da će već odustati,da će shvatiti kako me izlasci ne zanimaju. No što sam ih više ignorirala to su one bile upornije.

Odložila sam mobitel na kauč i napravila ono što radim svaku večer posljednjih tjedana.

Pojela sam piletinu od ručka,stavila suđe na pranje i opeglala nekoliko majica koje su zgužvano stajale na stolici.

Zatim bih poželjela susjedi laku noć,zaključala vrata i ostatak noći provela uz televizor koji mi je postao jedini prijatelj. On i Zara.

Večeras sam napravila iznimku.

Na televizoru nije bilo ničega što već nisam pogledala a Zara se sklupčala u svojoj korpi tako da sam naposlijetku ugasila svjetlo i upalila mirisnu svijeću koja je stajala na stolu.

I znala sam da ću ovu noć provesti u suzama.

Sjela sam na tepih i uzela onu kutiju za koju sam se nekidan zaklela kako je više neću otvarati. 

Potreba je bila jača od toga.

Imala sam samo nekoliko slika. No to je bilo i previše. Previše da me podsjeti na sve što smo on i ja proživjeli zajedno.

Sjećam se ovoga.

'Bila je subota. Harry je inzistirao na tome da posjetimo zološki vrt. Nikada se nisam osjećala djetinjastije nego tada. Šetali smo držeći se za ruke,obilazeći kavez po kavez. Inzistirao je na tome da se zadržimo kod paukova i zmija iako je znako kako se smrtno bojim tih životinja. I želio je da se rješim tog straha.

-Nema šanse da to učinim!-bila sam odlučna u namjeri da se držim što dalje od anakonde koju je on gladio.

Besplatno slikanje. Pa ne bih se slikala ni da mi plate.

-Zašto ne?-uzeo je moju ruku i nježno ju položio na zmijsku kožu. U tom trenutku trebala sam vrisnuti,pobjeći glavom bez obzira no nisam se pomakla.

Njegov dodir uvjek je sve rješavao,samo jedan dodir bio je dovoljan da zaboravim sve strahove i probleme.'