"Anđelaaa..."
Potrčao sam za njom.Uspio sam je sustići.
"Gadiš mi se...Zar me nećeš pustiti da bar umrem u miru?"
"Za to su male šanse..."
"Lažeš,kao i uvijek,kao što si me lagao da ću postati vampir...Prezirem te."
"Molim te,vjeruj mi...Ispao sam idiot jer sam ti zaboravio reći ali.."
"Takvo nešto ozbiljno se ne zaboravlja."
"Znam,ali...dobro budala sam,kreten.Trebao sam ti reći.Nikad ne bih dozvolio da umreš.Možda sam budala,ali volim te.Bit ću uz tebe cijelu noć,neću te pustiti tako lako.Vjeruj mi.Znam da je teško ali moraš mi vjerovati.Ionako taj proces više ne možeš izbjeći."
"Ja...ne znam više...šta da kažem..Razočarana sam duboko."
"Razumijem te."
Zagrlio sam je snažno.I da se htjela izmaknuti nije mogla od jačine zagrljaja.Čuo sam njeno jecanje. Ne bih joj volio biti u koži.Podigao sam glavu i vidio da se dan bliži kraju.Vrijeme je.
"Anđela..Pođimo unutra.Sunce će uskoro zaći."
Uhvatio sam je za ruku te je uveo unutra.Ruka joj je bila hladna kao led,kao da nikad toplinu nije osjetila.Položio sam je na krevet.Otišao sam do prozora.Polako se spuštala noć.Okrenuo sam se da je vidim.Njeno tijelo je drhtalo.Sjeo sam na krevet pored nje.
"Jimin..."
"Tu sam ljubavi...sve će biti dobro."
Uhvatio sam je za ruku te nam isprepleo prste da se osjeća sigurno.Svake minute tresla se sve više.Duboko je disala.Oči su joj se zacrvenile.Po prvi put u životu naježio sam se od njezine pojave.Navikao sam se na svakakve strahote,ali ovo još nisam vidio.Počela je režati.Nakon nekoliko trenutaka počela je dolaziti sebi.I opet iznova.Vidjelo se kako gubi snagu.
"Tu sam,anđele moj,tu sam..."
"Jimine..."
"Reci"
"Ako se više ne probudim..."
"Ne govori to,hoćeš."
"Znaj da sam...te voljela."
"Volim i ja tebe.Možeš ti to."
U tom trenutku izdahnula je.Ajde Anđela izdrži.
Nakon što je izdahnula njeno tijelo je opet postalo hladno,srce je prestalo kucati.Ležala je beživotno.Tek tada sam shvatio cijelu situaciju i tu mogućnost da se više ne probudi.Iako sam je kad sam je tek upoznao htio onako samo za obrok,sad zadnje što želim je izgubiti.Trebala bi se probuditi kada sunce iziđe,ako tada ne,neće nikada.Vjerujem u nju i znam da to može.Svašta je izdržala,može i ovo. Bar bi trebala.Možda jesam vampir ,ali ona mi je pokazala da mogu voljeti,iako sam mislio da nisam za to.U tako kratkom vremenu naučila me mnogo čemu.Vjerovala mi je iako me se bojala,pristala je na to da postane vampir,odnosno dio nas,kako bi ostala sa mnom,pristala je biti moja.
....
Bdio sam uz nju ostatak noći,umalo sam zaspao,ali održavao sam se budnim.Nisam je htio ostaviti samu,makar možda ne osjeća moju prisutnost,znat će da sam bio tu,uz nju.Bližila se zora.Svakim trenutkom srce mi je kucalo sve jače i jače.Osjetio sam strah,strah da je ne izgubim,da ne ostanem bez nje.Gledao sam njeno blijedo lice koje su počele osvjetljavati sunčeve zrake.Trebala bi za koji trenutak otvoriti oči.Poprimit će izgled vampira,više neće biti čovjek.Gledao sam je iščekujući da se probudi,no ni znala od nje.Sunce je već izašlo.
"Anđelaa..."
Nije se budila.O ne...Tresao sam je,drmao,sve samo kako bi se probudila,dala neki znak.
"Anđela,ne ostavljaj me...molim te..."
Stavio sam joj ruku na grudi i stiskao pokušavajući je oživiti,da osjetim njen puls,bilo šta.Znam da nema smisla ali moram sve pokušati.Davao sam joj umjetno disanje,ponovno je tresao,ali uzalud.Izgleda da je gotovo.Njena duša napustila je tijelo.Nisam više mogao izdržati tu bol.Zaplakao sam.
"Zašto?Zašto si me ostavila?Da budem zauvijek ovdje bez tebe...Kako da te ikada prebolim?Za sve sam ja kriv.Trebao sam ti odavno reći istinu. Ne znam hoću li si ovo ikada moći oprostiti..."
Sva nada u meni je nestala.Obrisao sam suze i pogledao je.Nemoguće...Otvorila je oči,crvene kao krv,očnjaci su joj odjednom izvirili,kosa na glavi joj se digla.Glasno je vrisnula a onda je pustilo.Ponovno je otvorila oči i pogledala me u čudu.
"Jimine,zašto plačeš?"
vote/com
