Princeza je mrtva ✔

Alex

Alex je čula Ayasa kako je doziva. Ubrzala je korak podižući svoju plavu haljinu da svilena čipka ne padne u blato prilikom izlaska iz dvorca. Oči su joj bile zaslijepljene suzama. Potplati njezinih sandala klizili su po šljunku dok je trčala prema šumi. Ali njezini mali koraci nisu se mogli nositi s njegovim, dugačkima, i stigao ju je prije nego što je došla do ulaza u šumu.

"Makni se od mene, ti odvratni stvore!" Izgovarala je teške riječi rukama ga udarajući od prsa. Znajući da ih vitezovi i vojska koja se vraćala sa treninga posmatraju, Ayas je rukom pokazao da svi uđu unutar dvorca na što su ga poslušali.

Sada je on vikao na nju kao da je ona kriva, kao da je ona bila lažljivica, prevarantica i sada silovatelj. Zamahnula je rukom i iz sve snage ga ošamarila.

Vratio joj je.

Premda je bio dovoljno ljut da je udari, nije bio dovoljno ljut da je ozlijedi pa ju je udario samo s malo snage. Ipak, bila je tako mala da je izgubila ravnotežu i udarila sa strane u kočiju. Dograbila je jednom rukom priuzu da smiri crnog konja, a drugu je prislonila uz obraz.

"Alex, jedva da sam te i dotaknuo." Požurio je prema njoj ispružiti joj ruku.

"Gade!" Okrenula se naglo prema njemu i ponovo ga ošamarila, ovaj put zakačila ga je po vilici.

"Uzeo si dio mene!"

Okrenula se i nastavila trčati prema šumi, zatim duboko u nju držeći krajeve svoje haljine. Stigla je do malene egzotične kućice pored bistre rijeke. Dovukla se do ulaznih vrata te dok je na koljenima pokušavala doći do daha, drugu ruku je podigla i pokucala na vrata.

Ubrzo se na vratima našla malena sijeda žena ljupkog izgleda i podosta bora na licu. U rukama je držala krpu brišući mokre ruke a osmijeh joj je nestao sa lica kada je primjetila djevojku čija je faca gledala prema podu.

Ubrzo je shvatila i o kome se radi.

"Alex, kćeri...hej..." Spustila se na koljena prislanjajući njenu glavu na svoja prsa dok joj je rukom trljala leđa u pokušaju da je utješi.

"Bila si u pravu bako...bila si u pravu." Pokušavala je doći daha dok je svoje ruke prislonila uz srce u pokušaju da ga smiri. "Bila si u pravu."

Alexina baka, Katarina, podigla je djevojku i uvukla je  u kuću gdje ju je spustila na maleni krevet.

"Znala sam. Znala!" Ponavljala je uporno, znala je da će kučkin sin ozlijediti njenu unuku, pah, Bože, šta joj je bilo u glavi pustiti je sa njim? Kako da sada sjedne i zamoli njene mrtve roditelje za oprost? Kako, nakon što im je obećala da će je štititi?

"Odlazimo u jutro." Pod naletom bijesa donijela je odluku sa kojom nije bila mnogo sretna, ali znala je da će njenu unuku uništiti ova Dinastija, bez obzira koliko se skrivale iza drveća.

***

"Dobro veče Gospodine." Čovjek se nasmiješio na što se Alex trznula i brzo vratila u ulogu. Spustila je šešir u znak pozdrava i ušla u kuću.

Njena baka, Kristina, pravila je čaj u kuhinji.

"Zdravo dušo." Rekla je spuštajući dvije elegantne čašice ispunjene crvenom tekućinom na trpezarijski stol dok je Alex skidala šešir i odoru sa sebe.

"Reci mi," započela je Kristina stavljajući dvije kocke šećera "čija krv se danas nalazi na tvojim rukama?" 

Alex je duboko uzdahnula prolazeći rukom kroz kratku kosu. Ne opet, pomislila je.

"Neki bogatuni iz istočnog sela Kraljevstva, uh..." zastala je pokušavajući se sjetiti imena " Plavih zabata, Bože. Muž je prevario ženu i ona mi je dala dosta novca da učinim da sve izgleda kao slučajnost." Alex je bacila smeđu vrećicu na stol u kojoj su zazveketale kovanice.

"Oh, kako se stolovi okrenuše." Reče Katarina nemarno, ali je Alex dobro znala na što je mislila. Mislila je na njen drastičan promjen izgleda, mislila je na na način kako se nosi sa bolom, kvragu, mislila je na to kako se pretvara da je muško, jer, ko bi na kraju dana platio ženi da ubije nekog?

Žena ne može biti plaćeni ubica je nepisano pravilo.

"Kćeri," zazvala ju je Katarina na što se ona okrenula i sjela pored nje, "Ako Kralj Silas ili Princeza Anya saznaju htjeti će tvoju glavu na pladnju." Skupila je usne u jednu liniju puštajući suze da padnu niz obraze. Uzela je Alexine ruke u svoje.

"Ne, bako..." obrisala joj je suze sa obraza "oni su dobri...oni su dobri momci, zar ne? Da, dobri su." Pokušala ju je uvjeriti koliko god je mogla, istina je da je i sama vjerovala u to. Zar ih nisu oni uzeli pod svoje kada jedna starica i uplakana djevojka nisu imale gdje?

"ne želim da te izgubim." Reče starica naslanjajući glavu na unukino rame.

"Nećeš me izgubiti." Rekla je.

Alex je dobro znala čija će glava biti servirana na pladnju, pogledala je u svoj mač naslonjen pored vrata prisjetivši se zbog koga je obukla odoru i zbog koga je skratila kosu.

"Ja želim njegovu glavu na pladnju." Prošaputala je tiho kao molitvu, kao zakletvu, i Bogu, i samoj sebi.