Princeza je mrtva ✔

12.

Ayas je osjećao kako mu kiselina prži želudac kad je zakoračio na trg. Procjenjivački pogledi njegovog naroda su ga posmatrali dok su mu zvukovi kopita konja i prigušenih razgovora parali uši.

"Vjerujem da je većina vas čulo za razne glasine vezane za mene. Danas smo se okupili iz tog razloga." 

Govorio je pretjerano uvjerljivim tonom. Posmatrao je mali skup dok je pričao, obraćajući pažnju na svakog ponaosob, donoseći sud o njima u svom cepidlačkom umu. Oči su mu bile oprezne i obazrive.

"Glavna glasina jeste kako imam sina. Na moju radost, ta glasina je tačna." Konačnost u njegovom glasu nosila je beskrajan prijekor. Učinio je nekakav pokret rukama i stražar je uveo malog dječaka čija se kosa boje ugljena presijavala na suncu. 

Dječak je sjeo na stolicu rezerviranu za njega, zbunjeno posmatrajući gomilu ljudi.

"Ja,  Kralj Ayas-John Barclay od Durast Dinastije, proglašavam Louisa-Alberta Barclaya svojim zakonitim sinom i nasljednikom." Spustio je srebrnu krunu na njegovu malenu glavu dok se trgom prolomio pljesak i uzvikivanje. Licem malog dječaka razvukao se osmijeh dok je posmatrao kako mu ljudi uskliču. Ayas je kleknuo pored njega i uzeo njegovu malenu ruku u svoju uputivši mu kratak i ljubak osmijeh koji je dječak rado uzvratio.

***

Nort je dao ljudima znak da okruže maleni zamak u kome su živjeli vikinzi. Osjetio je kako mu srce ubrzano kuca dok se laganim koracima kretao prema ulaznim vratima. Primjetio je stražara okrenutog leđima prema njemu, te je Nort riskirao bacivši kamen u potiljak na što je ovaj pao udarajući glavom od čvrstu zemlju.

Ukravši sve ključeve od njega, Nort je zakoračio unutra. Hodao je kratkim mnogobrojnim hodnicima zaobilazivši vrata iz kojih su se čuli prigušeni razgovori i udaranje čaša od stol. Stigao je do posljednjih vrata koja je otvorio pomoću ključa, otkrivala su stepenice koje idu prema dole u mrak. Nadzirao se samo maleni tračak svjetlosti u kutu te je Nort izvukao mač iz svojih korica i polako se spustio stepenicama. 

Najednom, upalile su se svijeće prikazavši bijesno lice nekog vikinga i uplašeno lice Haley. 

"Zar to buduća kraljica nije mogla sama da dođe?" Podrugljivo reče viking izvlačeći svoj mač. Nort nije ništa odgovorio, već je krenuo u napad. Mačem je okrznuo vikinga malo iznad koljena dok je on sam dobio duboku posjekotinu na ramenu. Mačevali su se par momenata dok viking nije izbio Nortov mač iz ruke ostavljajući ga krhkog i nenaoružanog. Nort je potrčao na drugu stranu prostorije izbjegavavši napade dok ga viking nije oborio na pod i uperio mač u njegova prsa. Nort je osjetio kako mu je nekoliko kapljica krvi palo na lice, ali ne njegove.

Viking je pao na pod dok mu je iz vrata stršalja krv boje tamnog vina, a iznad Norta stajala je Haley sa nožem u rukama dok je njena haljina, polu rascijepljena, polu prekrivena krvi, gotovo pala sa nje. Nort je brzo ustao skrinuvši svoj plavi ogrtač davajući ga Haley koja ga je sa znakom odobravanja prihvatila. Bila je na rubu suza te ju je Nort primio u čvrst zagrljaj, jednom rukom milujući je po leđima a drugom po kosi.

Zatim ju je uzeo za ruku dok su trčali kroz hodnike tražeći izlaz napokon ga našavši. Ubrzo su se ukrcali na brod koji je istog momenta krenuo.

Ispod palube, Nort je čistio Haley-ine rane dok je ona tupo gledala u jednu tačku.

"Kako si se oslobodila?" Upitao je pokušavši započeti temu za razgovor.

"Ukrala sam mu nož dok ste se mačevali." Kratko je odgovorila dok joj je glas pucao. Nort ju je zabrinuto pogledao.

"Jesi li okej?" Obgrlio je njeno lice dlanovima posmatrajući je sa zanimanjem. Odmahnula je glavom u negativnom smislu.

"Oni...oni su mi radili..." Krenula je mucati puštajući da joj suze padnu niz rumene obraze. 

Nort ništa nije rekao, samo ju je privukao u zagrljaj u kome je ona utonula u san, a on ostao da razmišlja.