Princeza je mrtva ✔

24.

"Mama, želim da upoznaš mog zaručnika, Safira." Ayal je predstavila Safira svojoj majci. On joj je poklonio buket cvijeća koji je sam napravio.

"Drago mi je." Nasmijao joj se i ona je klimnula glavom uzvrativši osmijeh. Uvela ih je u dnevnu sobu i smjestili su se na stari kauč.

"Pa, Safire, odakle si? Čime se baviš?" Započela je Ayalina majka ispijajući čaj. 

"Dolazim sa Lavandinog ostrva. Bio sam štićenik Princeze Anye prije nego što je preminula, nažalost." 

Prije nego što je Ayalina majka imala priliku napraviti opasku, Ayal je odmah prešla na stvar.

"Mama, potreban nam je tvoj blagoslov, ne možemo se vječnati bez njega." Uzela je Safirovu ruku u svoju, nasmijavši se. 

Ayalina majka se neko vrijeme premišljala. Zatim, nakon što je ugledala sreću na licu svoje kćerke, nasmijala se rekavši:

"Pa ako te on čini sretnom, i ti njega činiš sretnim...Imate moj blagoslov." 

***

"Ne, ja bolje rukujem sa mačem.." 

"Ne, već ja!" 

Alex i Mavel su se prepirali u šali u kuhinji njene bake Katarine dok je ona pripremala čaj.

"Mislim da se oboje možemo složiti da..." Alex je prekinuta od strane Katarine.

"Da ste oboje idioti. Tako mi Svetih Bogova." Starica se nasmijala a Alex namrštila. Mavel nije mogao izdržati da ne prasne u smijeh. 

"Šta se ti smiješ?" Alex ga je lupila u rame, trudeći se da zadrži ozbiljan izraz lica. 

"Pa, baka ti nije pogriješila. Kraljica Frančeska je postavila dva idiota za vrhovne zapovjednike straže." Alex nije razumjela šta je tačno u toj rečenici bilo smiješno, ali izazvalo je da padne na pod hvatajući se za stomak od smijeha. 

Nešto je ugrijalo Katarinino srce. Vidjevši svoju unuku tako sretnom, uskoro u braku za čovjeka koji joj nikada ne bi naudio dalo joj je mir. Čak i ako uskoro ode sa ovog svijeta, znala je da je ona u dobrim rukama. Zbog toga je starica sjela i zagrlila Alexa i Mavela sa svoje dvije stare ruke primajući ih blizu sebi. 

***

"Znam da sam te razočarao sine. Zato, kada si otišao u rat, promjenio sam se iz korijena. Sada sam u straži Bijelog Kraljevstva, i potruditi ću se da ti nadoknadim sve ove godine." Govorio je Bery-ev otac. Ovo je možda bio jedini trenutak da se Bery osjećao sretno nakon smrti Noaha. 

Zagrlio je svog oca. 

"Drago mi je." Duboko je uzdahnuo, a potom rekao: " Mislim da je vrijeme da odem svirati na trgu. Nisam dugo." Otac mu je klimnuo nasmijavši se. 

"Čuvaj se sine, volim te." 

"Hoću, volim i ja tebe." 

Bery je napustio njihovu kuću i krenuo prema trgu. Njegovo uobičajeno mjesto nije bilo zauzeto što mu je ispunilo dušu srećom.

Provjerio se da mu je šešir okrenut prema gore i namjestio se na stolici. Izvadio je violinu i uštimao žice.

Prvu melodiju koju je svirao bila je njegovoj majci. Bila je to kratka i slatka melodija, pričala je o ljubavi jednog sina prema svojoj majci. Govorila je o sreći, potom o tuzi, a potom o sreći. Ljudi koji su je slušali vidjeli su majku koja se sagnula iz raja ostavivši svom sinu posljednji poljubac za laku noć.

Druga melodija bila je za Noaha. Bila je sporog ritma, pričala je o ljubavi koja je završila prerano. Pričala je o dvije srodne duše koje si nisu bile suđene.