The Nanny /L.T./

18. poglavlje

Frustrirano sam odbacila sve knjige od sebe i prošla rukama kroz kosu. Ovaj fakultet će me definitivno izluditi. Sjedim ovdje već tri sata i pokušavam nešto naučiti, ali mi stvarno ne ide. Prilog u tome ide i on koji mi konstantno ulazi u sobu i provjerava me. Pomalo me to izluđuje, ali ga previše volim da ga otjeram.

Ustala sam se, spremna da odem napokon nešto pojesti, kada sam se saplela o hrpu odjeće na podu. Zakolutala sam očima i izdahnula. Hoće li me on jednom poslušati?

„Alex! Gdje si sada? Alex!" vikala sam po stanu. Odjednom je izletio iz kuhinje i nasmiješio mi se onim svojim seksi osmijehom od kojeg se uvijek istopim. Ali sada moram ostati pribrana. Neće me dobiti tim osmijehom.

„što sam ti rekla za odjeću? Stavi je u košaru za prljavo rublje."

„da, pa htio sam, ali me je nešto omelo."

„sada to učini. Već si odrastao čovjek i moraš se naučiti prati i spremati svoju odjeću." Malo mi se približio te je stavio svoje ruke na moj struk. Ovo radi kada se uvijek želi izvući. Navuče izraz nevinog djeteta i misli kako će mu to sada proći. Nema šanse! Volim ga, stvarno ga volim, ali ne želim više biti njegova sluškinja. Sada znam zašto je njegova mama rekla da ću požaliti što sam odlučila živjeti s njime. Trebala sam dobro razmisliti o ovome. Previše je neuredan, a ja to ne volim.

„žao mi je, ljubavi. Neće se više ponoviti."

„nekako ti ne vjerujem." Njegove plave oči su vragolasto zasvijetlile pa mi se još više približio. Usnicama je nježno prešao preko moga vrata i tako me ostavio bez daha. Proklet bio! Uvijek me ovako obori s nogu i jednostavno ga obožavam.

„obećavam da ću se popraviti", rekao je promuklo od čega su me prošli srsi. „dođi, imam iznenađenje za tebe." Nasmiješila sam mu se jer sam obožavala iznenađenja. On me je uvijek znao lijepo iznenaditi. Poveo me je do kuhinje pa stavio jednu ruku preko mojih očiju. Odmaknuo se od mene te mi zapovjedio da ne otvaram oči. Bila sam previše uzbuđena i htjela sam otvoriti oči, ali sam se ipak nekako suzdržala. Osluškivala sam zvukove u kuhinji. Neko vrijeme se nije čulo ništa, a onda sam začula njegove korake.

„polako otvori oči." Otvorila sam ih, a onda sam ih raširila kada sam vidjela stol prepun hrane i cvijeća. Bilo je tu pet velikih buketa ljiljana i još dva mala. Okolo po kuhinji su svijetlile svijeće i to je davalo romantičan ugođaj. Pogledala sam ga zbunjeno. Zašto se ovako potrudio?

„znao sam da ćeš zaboraviti." Sada sam još više bila zbunjena. Pružio mi je malenu kutijicu i nasmiješio se. „sretna ti godišnjica, Poppy." Iznenađeno sam raširila oči. Kako je moguće da sam zaboravila našu prvu godišnjicu? Ovaj fakultet me je definitivno doveo do ruba.

„tako mi je žao, Alex. Stvarno sam zaboravila i nisam ti ništa kupila."

„hej, to je u redu. Ti si mi dovoljna." Nasmiješila sam mu se i utisnula mu jedan poljubac na usne. Kutijicu sam ostavila na stolu i ovila ruke oko njegovog vrata.

„dopusti mi da ti se iskupim." Vragolasto mi se nasmiješio. Stavila sam ruke ispod njegove majice i lagano prstima prelazila preko njegove kože. Njegove su oči postale tamnije. Odjednom je naglo skinuo s mene majicu i stavio me na stol te se uvukao među moje noge. Strastveno me je ljubio. Nasmijala sam se kroz poljubac jer mi je izgledao kao da se negdje žuri. Skinula sam mu majicu i stavila svoje ruke na njegov remen, spremna na mu skinem hlače. Poljupce je preselio na moj vrat, a onda se polako počeo spuštati dolje. Oči su mi bile maglovite od previše strasti i požude. Bože, koliko samo volim ovog čovjeka. Stvarno sam sretna što imam nekog kao što je Alex u mome životu.