The Nanny /L.T./

59. poglavlje

Louis i ja smo danas bili u bolnici kod jednog specijalista koji mi je potvrdio ono što sam već i sama znala. Postoji tek jedna malena mogućnost da zatrudnim i da tu trudnoću iznesem do kraja. Louis ne želi odustati, a ja se previše bojim da ću ga razočarati ako ne uspijem zatrudnjeti. Njegove riječi su me jučer malo smirile, ali još uvijek je negdje duboko meni čučao onaj osjećaj kako će Louis otići i ostaviti me. Stvari između nas su puno bolje od svega što se dogodilo, ali taj nemir u meni mi nikako ne da mira. Jako želim proširiti obitelj sa svojim mužem, a ja nisam u stanju učiniti to.

Tužno sam se spustila na krevet i zagledala se u vrata koja su se odmah otvorila. Louis se zagledao u mene te mi se nježno nasmiješio. Čučnuo je ispred mene i uhvatio me za ruke.

„izgledaš mi tužno. Rekao sam ti da nećemo odustajati."

„bojim se da ćeš se na kraju razočarati ako ne uspijemo."

„nikada se neću razočarati u tebe, malena. Ja imam vjere u nas i znam da će nam Bog podariti jednu malu bebu koju ćemo razmaziti."

„stvarno bih ti voljela podariti djecu. Ne želim da se osjećaš praznim."

„ti misliš da ja želim djecu kako bih ispunio prazninu?" upitao je u nevjerici. Nesigurno sam kimnula glavom, a onda sam potom odmahnula glavom. Nisam niti sama bila sigurna što mislim. „malena, moj život je već ispunjen jer imam prekrasnu ženu i kćer. Nikada to ne bih mijenjao za ništa. Da, naravno da želim dijete jer znam kako će imati savršenu mamu koja će ga razmaziti i pružiti mu sve što poželi. I želim dijete jer znam kako ću ga dobiti sa ženom koju neizmjerno volim."

Zagledala sam se u njegove plave oči koje su svijetlile nekim posebnim sjajem. Iskreno sam mu se nasmiješila jer me je svojim riječima opet uspio taknuti u samu srž mojih osjećaja. Otklonio je onaj nemir u meni koji mi nije davao mira. Zahvalna sam što imam njega uz sebe. Mnogi bi do sada odustali od mene kada bi saznali da ne mogu imati djece, ali ne i Louis. Ostao je uz mene i bori se zajedno sa mnom.

Opet je ulio vjeru u mene i sigurna sam kako Louis ima pravo. Nama je suđeno da imamo prekrasnu obitelj. Nama je suđeno da imamo barem još jedno dijete koje će biti voljeno jer će imati najbolje roditelje na svijetu i sestru koja će ga obožavati. Zato polažem svu nadu u vjeru i nas dvoje kako ćemo ispuniti sve što želimo. Ostvarila sam sve svoje snove, ali ostao je samo još jedan. Postati majka malenom biću. Sada samo želim podariti svome mužu ono što oboje želimo.

„pokušavat ćemo koliko god hoćeš. Rekao sam ti da nećemo izlaziti iz sobe dok se ovdje ne stvori jedno maleno biće", rekao je nježno i stavio ruku na moj stomak. Stavila sam ruku preko njegove i nježno mu se nasmiješila. „i rekao sam ti kako možemo i posvojiti. Znaš da bih jako volio jednom djetetu pružiti topao dom, a ovdje će ga imati, s nama."

„to bih stvarno voljela, Louis. Željela bih posvojiti s tobom dijete."

„dobro. Možemo ići odmah sada ili sutra. Ugovorit ću sastanak."

„možemo ići sutra", rekla sam i široko se nasmiješila. Bila sam neopisivo sretna i više ništa nije moglo ukloniti moj osmijeh. „sada sam stvarno uzbuđena."

„i ja sam jako uzbuđen, malena. Imat ćemo dijete."

„to se stvarno događa", rekla sam na rubu suza. Imat ću dijete sa prekrasnim muškarcem kojeg volim svim srcem. Koliko puta sam se samo plašila da će se Louis razočarati i reći kako ne može nastaviti dalje sa mnom. Kako ne može biti s nekime tko mu ne može pružiti djecu, ali on me je opet pozitivno iznenadio. Mislim da je vrijeme da napokon taj strah ostavim iza sebe i okrenem se sreći. Sreća nam se opet smiješi i vrijeme je da ostavimo sve ružno iza nas i okrenemo se ovom trenutku.