The Nanny /L.T./

16. poglavlje

Bila je sredina devetog mjeseca, a vani je bilo hladno kao da je prosinac. Ili se to meni samo hladnoća uvukla u kosti nakon svega što se dogodilo danas. Još uvijek me prati Louisev razočarani i ljutiti pogled. Aurorine uplakane oči. Ne mogu vjerovati da se sve raspalo u samo pet minuta. Obećala sam Aurori kako je neću napustiti i onda dobijem ovaj prokleti poziv. Prijavila sam se za taj posao još prije šest mjeseci i oni mene tek sada zovu. I to u najgore vrijeme koje postoji. Napokon sam se sprijateljila s Louisem i sada sam to sve uništila, a nisam ništa napravila. Samo su me zvali iz te proklete slastičarnice.

Zurila sam u svoj mobitel sigurna u ono što ću sada učiniti. Da sam ovaj poziv dobila još prije dva mjeseca, definitivno bih ga prihvatila, ali sada ne dolazi u obzir. Dio sam jedne prekrasne obitelji i zadnje što želim je napustiti Auroru. Ona me treba, a i ja trebam nju.

Birala sam zadnji broj koji me je zvao i duboko udahnula te stavila mobitel na uho. Ovo je ispravno što radim. Znam da je biti slastičarka moj san, ali obožavam svoj posao. Nakon trećeg zvona, javila se jedna žena.

„slastičarnica La Dolce Vita, kako vam mogu pomoći?"

„dobar dan. Ovdje Poppy Horan. Mislim da ste me zvali danas."

„oh, gospođice Horan, drago mi je da ste se javili. Zovemo vas da vam ponudimo posao. Imamo napokon slobodno mjesto i bilo bi nam jako drago da nam se pridružite. Vaš životopis me je oduševio." Ove riječi sam toliko puta htjela čuti, ali mi sada ne pružaju radost niti sreću. La Dolce Vita je najpoznatija talijanska slastičarnica ovdje u Manchesteru i veselila sam se što sam poslala svoj životopis tamo. Rekli su mi da će mi se javiti, a oni se jave tek nakon šest mjeseci. Ja sam i zaboravila da sam ondje tražila posao sve do danas. Baš se Louis morao javiti i pomisliti kako odlazim.

„pa drago mi je, gospođo, ali nažalost moram vas odbiti", rekla sam bez oklijevanja. Znam da je ovo dobra odluka. Na drugoj strani je zavladao muk pa sam mislila da je prekinula, ali sam je začula kada se zakašljala.

„mislim da vas nisam čula. Odbijate ponudu?"

„tako je, gospođo. Odbijam vašu ponudu."

„mislila sam da to želite."

„i želim. Zapravo, željela sam. Prije šest mjeseci", rekla sam sarkastično pa brzo odmahnula glavom. Nije sada vrijeme za to. „imam posao koji volim i zato odbijam vašu ponudu."

„ako vi tako želite, gospođice Horan. Bilo mi je zadovoljstvo." Nisam ni uspjela ništa odgovoriti jer je već bila poklopila. Zašto sam imala taj glupi osjećaj da će me malo duže nagovarati da prihvatim posao? Osjećaj me je dobro prevario. Mislila sam da ću osjećati tugu kada odbijem raditi ono što volim, ali ne osjećam je. Sretna sam. Sretna što ostajem s Aurorom i tvrdoglavim nogometašem. Naravno ako me on već nije zamijenio u ovih pola sata.

Ostavila sam mobitel na šanku i krenula u potragu za Aurorom. S njom je uvijek lakše razgovarati nego s Louisem. Pokucala sam na njezina vrata i ušla. Zatekla sam je sklupčanu na krevetu. Prišla sam joj i sjela na krevet pokraj nje. Stavila sam ruku na njezinu, ali ona ju je odmaknula od mene što me je zaboljelo. Nije me ni jednom pogledala.

„samo idi Poppy. Ne želim te sada vidjeti." Osjetila sam kako mi srce snažno udara zbog njenih riječi. Bole, te riječi stvarno bole.

„zašto si ljuta na mene?"

„odlaziš, iako si obećala da me nećeš napustiti. Onda idi ako će te to usrećiti." Jedna suza mi se spustila niz lice, ali se nisam trudila kako bih je obrisala. Znam da je povrijeđena i razumijem je. Ne mogu je kriviti. Svatko bi pomislio da sam prihvatila posao jer je moj san. Zato joj moram objasniti.