The Nanny /L.T./

6. poglavlje

Maleni dječak smeđe kose je veselo trčao dok ga je djevojčica nasmijano pratila. Zastao je pokraj stabla i svojim malenim prstićima pokazao prema gore. Djevojčica je stavila ruku na oči kako bi se zaštitila od sunca i pogledala gore. Vidjela je tatu kako im pravi kućicu na stablu i nešto veselo pjevuši. Dječak je došao do nje i uhvatio je za ruke.

„idemo plesati, Po." Počeli su skakati dok je tata pjevao. Čula je smijeh iza sebe pa se okrenula i vidjela ženu duge plave kose kako reže kolač. Pjevala je zajedno s tatom.

„dođi plesati s nama, mama", dozivala je malena djevojčica mamu. Mama se polako počela okretati, ali joj nije mogla vidjeti lice. Slika se smrznula i pjesma je prestala. Sve što se čulo je zvonjava nekog aparata.

Zvonjava moga mobitela me je trgnula iz sna. Otjerala sam te nepoznate ljude iz moje glave i uzela mobitel. Javila sam se bez da sam pogledala tko me zove.

"halo?"

"pa gospođice popularna. Po svim si novinama i na svim mogućim društvenim mrežama." Uspravila sam se u krevetu i zbunjeno slušala Max. O čemu ona to priča? Zašto bih ja bila po novinama?

"o čemu ti, Max?"

"o tome da si s Louisem u novinama. Bili ste u školi i snimili su vas dok ste izlazili. Piše prava mala sretna obitelj." Ona se smijala dok sam ja izbezumljeno gledala u jednu točku na zidu. Koji vrag? Znala sam da nije bila dobra ideja ići s njima u školu, ali nisam mogla pustiti Auroru samu. Plašila sam se da ju ovaj idiot ne ostavi ondje i sada smo za ostatak svijeta obitelj? Dosta mi je što radim za Louisa, ne želim ni biti s njime u vezi. Pa makar to bila i lažna veza. Auroru mogu smatrati svojom kćeri, ali njega svojim mužem nikada.

"ima li još nečega?"

"ako te zanima znaju li tvoje ime, ne znaju jer ne piše nigdje. I uglavnom pretpostavljaju da si mu ti nova djevojka."

"ne mogu li pretpostaviti da sam možda dadilja ili nešto? Zašto odmah pretpostavljaju takve gluposti."

"dušo, to su novinari. Njima je posao pretpostavljati takve gluposti. I sama znaš da laži prodaju novine."

"ah, da ti si jedna od tih."

"baš ti hvala." Nasmiješila sam se i ustala se iz kreveta. Moram pod hitno vidjeti što to točno piše u novinama.

"hvala ti što si mi javila."

"nema na čemu, dušo. Čujemo se poslije. Moram se vratiti poslu. Zmija od moje šefice me već strijelja pogledima." Pozdravila sam je i bacila svoje mobitel na krevet. Na brzinu sam se istuširala i oprala zube te sišla dolje. Louis je već bio u kuhinji. Podignuo je pogled s novina i bezobrazno se nacerio.

"dobro jutro, Poppy. Lijepo da si ustala." Skoro pa sam mu opsovala, ali sam se nekako uspjela suzdržati. Jutro mi nije najbolje krenulo. Uzela sam mu novine iz ruku i okrenula na stranicu gdje smo nas troje. Čula sam ga kako gunđa, ali sam ga ignorirala. Zagledala sam se u sliku mene i Louisa gdje se smijemo. Aurorino lice je srećom bilo skriveno. Ma kada sam se ja to s njime smijala? Stvarno se ne sjećam ovoga. Gospode, stvarno izgledamo kao obitelj.

"baš krasno!" sarkastično sam rekla. Čula sam ga kako srče kavu kao nekakva životinja pa sam ga bijesno pogledala. Izgledao je kao da ga ovo sve zabavlja.

"vi ste vidjeli ovo, gospodine?"

"naravno da jesam."

"i ne smeta vam?"