The Nanny /L.T./

11. poglavlje

Prekriženih ruku gledam kroz prozor u sada ispražnjen bazen i stalno vrtim film onoga što se dogodilo prije dva dana. Louis je zapovjedio Willu da isprazni bazen. Malo me je to iznenadilo, ali mi je u jednu ruku drago. Aurora se sada može bezbrižno igrati vani. Taj dan nisam ni oka sklopila. Cijelo vrijeme sam provjeravala Auroru. Nisam se željela maknuti od nje sve dok me Louis nije uhvatio i potjerao me na spavanje. On me je zamijenio i slijedeće jutro sam ga zatekla kod nje u krevetu.

Ono što se promijenilo nabolje je to da on provodi svaki trenutak sa svojom kćeri. Ne ide na treninge zbog toga što je ozlijedio koljena tog kobnog dana pa je sada sa Aurorom. Napokon se moja želja ispunila iako sam ja ponekad ljubomorna što je nekada on stavlja u krevet i čita joj priče. Željela sam da se to dogodi i nemam se više što žaliti. Louis i ja još uvijek ne komuniciramo kako bi trebali. Izbjegavam ga cijelo vrijeme jer sam još uvijek ljuta na njega. Slika Aurore u bazenu mi ne izlazi iz glave i krivim njega. Trebala bih prijeći preko toga, ali jednostavno sam tvrdoglava. On se stvarno trudi oko nje i nikada nisam vidjela Auroru sretniju kao sada. Uživa sa svojim ocem. Niall je još uvijek malo ljutit na njega. Saznao je za nesreću i ne moram vam ni govoriti kakav je bio prema Louisu. Sada se i on pomalo smiruje. Sretan je kada vidi Louisa i Auroru zajedno. Jedino mi Louis još uvijek nije rekao zašto se nije pojavio na školskom plesu. Taj njegov nedolazak je bio pokretač svega.

Duboko sam udahnula i zatvorila oči. Želim zaboraviti sve što se dogodilo, ali to će ići malo teško. Slika prestravljene Aurore mi ne izlazi iz misli. Max ima pravo, trebala bih se fokusirati na nešto drugo i zaboraviti te događaje. Trgnula sam se kada sam čula da me netko doziva. Okrenula sam se i shvatila da me Louis promatra sa zanimanjem. Kiselo sam mu se nasmiješila i zabavila se kuhinjskim krpama.

„dozivao sam te nekih pet minuta. Nisi me čula."

„da, žao mi je. Nešto sam se zamislila." Uzeo mi je krpu iz ruku i natjerao me da ga pogledam.

„mislim da je vrijeme da zaboraviš."

„ti kao jesi?" tužno je odmahnuo glavom.

„nisam i mislim da nikada neću. Nikada se u životu nisam tako prestrašio. Mislio sam da sam izgubio svoju djevojčicu zato sam i zapovjedio da isuše bazen. Možda ga i zakopam. Samo želim da je ona sigurna."

„jednostavno ne mogu izbaciti tu sliku iz glave, Louis." Suze su me zapekle u očima pa sam brzo zatreptala kako bih ih otjerala. On mi se tužno nasmiješio.

„razumijem te. Kada Aurora jednom pobijedi strah od vode, želim je naučiti plivati. Ne želim više nikada osjetiti takav strah kao tada."

„onda ćemo morati ovo zajedno prebroditi."

„imaš pravo. Ako me više ne budeš izbjegavala." Kimnula sam glavom i lagano mu se nasmiješila. Mislim da je vrijeme da ga prestanem izbjegavati. Ovo je prvi puta da nas dvoje pričamo bez trzavica i mislim da smo na dobrom putu da postanemo prijatelji. Zbog Aurore ću se potruditi da ga trpim.

„samo se nadam da opet nećeš otkazivati svojoj kćeri zbog cura koje ševiš." On se namrštio te se vragolasto nasmiješio. Sranje! Jezik, Poppy. Približio mi je staklenku u koju stavljamo novac i zaigrao svojim obrvama. Suzila sam oči, ali mi je jedan osmijeh pobjegao. Uzela sam novčanik iz svoje torbe i u staklenku ubacila deset funti.

„za ubuduće", rekla sam iste riječi kao i on meni nedavno. Kratko se zahihotao te se uozbiljio.

„mislim da ti dugujem objašnjenje. Razlog zašto nisam došao na ples je taj što je moja mama završila u bolnici."