The Nanny /L.T./

48. poglavlje

Znate ono kad se dušom i tijelom bacite na posao samo kako biste iz misli i glave izbacili sve ono ružno što vam se događa? To upravo ja sada radim. Rano jutros sam otišla u slastičarnicu kako bih nešto radila samo kako bih zaboravila na sve probleme koji su me zatekli u ovih par dana. A najviše od svega želim zaboraviti da je danas treća godišnjica otkako me je Alex napao. Mislila sam kako ću zaboraviti na taj dan, kako ga se nikada neću sjetiti, ali sam se prevarila. Jutros me je opet probudila noćna mora i to ne ona gdje mene i Nialla razdvajaju nego ona gdje sam ja opet u onoj uličici i Alex me napada. Ovog puta s nama je bio i Louis. Pokušavam ga spasiti, ali nikada ne uspijem. Alex ga također ubije.

Zato sam se sada zakopala u posao samo kako bih manje mislila na sve što mi se događa. Louis ne zna da je danas godišnjica Alexovog napada. Unatoč tome što je bio s nama taj dan, zaboravio ga je. Mislim da je tako i najbolje. Ne bih željela da se opet osjeća krivim što nije napravio nešto više. Ali on je taj dan napravio sve. Da nije naišao sada ne bih bila ovdje. I ne bih bila s prekrasnim muškarcem koji me je naučio voljeti i koji me je naučio da vjerujem u sebe.

Osvrnula sam se po mojoj slastičarnici koja polako zadobiva svoj novi oblik. Ako radovi nastave ovom brzinom, mogla bih otvoriti za više od mjesec dana. Silno se veselim tom danu. Moj san se polako ostvaruje i sve zahvaljujući mome muškarcu. On me je uvjerio da ja mogu ostvariti svoje snove i moj san je tu.

„gospođo Tomlinson, oprostite, ali imamo loše vijesti."

„još loših vijesti?" upitala sam zabrinuto. Jučer su mi javili da pult koji sam odabrala za restoran ne može stati na mjesto koje sam sama odabrala pa su ga morali staviti drugačije. Unatoč tome što sam htjela da gleda na cijelu slastičarnicu, obožavam što gleda prema vratima. Moći ću gledati kada ljudi ulaze.

„cijev u kuhinji je pukla. Ima vode posvuda i trudimo se kako bismo to brzo ispravili. Samo trebamo vaše dopuštenje kako bismo ih brzo zamijenili. Trebaju nam nove cijevi."

„gospodine Roberts učinite sve što možete. Imate moje dopuštenje." Unatoč tome što sam radnicima rekla da mogu napraviti sve što žele i da za sve imaju moje dopuštenje, oni me uvijek pitaju što smiju, a što ne. Mislim kako Louis ima nekakve veze s time jer im je strogo naredio da traže dopuštenje. Neopisivo sam sretna što je i on dijelom ovog projekta.

Radnik je otišao ponovno u kuhinju pa sam se pozdravila sa svima, a onda sam krenula prema kući. Moj muž i kćer me čekaju kako bismo ručali. Jutros ih uopće nisam vidjela jer sam brzo otišla iz kuće. Dijelom sam pobjegla jer sam htjela biti sama i okružena zvukovima u mojoj slastičarnici, a dijelom nisam željela da Nathan i Diana opet dođu. Iako sam sigurna kako oni neće odustati od mene i Nialla.

Niall i ja se dobro slažemo, mogla bih reći čak bolje nego prije. Provodimo svaki slobodni trenutak zajedno i nadoknađujemo propušteno. Danas me je pozvao na večeru i skoro sam odbila nakon saznanja da je danas godišnjica, ali sam odlučila otići jer želim biti okružena svojom obitelji. S njima ću najlakše zaboraviti ovaj dan.

Dvije ulice od moje kuće auto mi se počeo dimiti. Brzo sam ga isključila pa sam izletjela van. Samo mi je još to trebalo. Podignula sam poklopac kako bih provjerila o čemu je riječ, ali ja, naravno, nisam imala pojma u što gledam. Frustrirano sam spustila poklopac i ukočila se kada sam vidjela Alexa naslonjenog na moj auto kako me promatra sa osmijehom.

Ovaj dan je postao još ružniji.

„opet me pratiš", rekla sam mirno iako sam htjela vrištati. Mobitel mi je ostao u autu, a on mi je smetao da dođem do njega. Ova ulica nije bila toliko prometna što me je jako ljutilo. Tražila bih pomoć od bilo koga samo ako Alex nešto pokuša.