Ona je njegova klinka ❤

57.

Oluja se smirila i kiša je prestala padati. Nekako mi je drago što se vraćamo kući. Pakovali smo se i trudila sam se da ni ništa ne ostane. Ams i Jason ostaju još nekoliko dana,a ostali su se već vratili u New York.

"Emma jesi spremna?"

Dozivao me je James.

"Samo trenutaak."

Uzela sam telefon sa police i povukla sam kofer sa sobom.

"Emma,ostavi to ja ću ponijeti kofere."

Prepustila sam mu kofere i obukla sam jaknu. Vani je još prohladno iako je kiša prestala padati.

"Onda idemo?"

Upitao me je James.

"Da,idemo."

James je uzeo kofere i odnio ih u auto. Bilo nam je lijepo ovdje.

Lijepo iako je James'ov tata pomalo uzdrmao situaciju.

"Prije nego krenemo vodim te na jedno mjesto."

Šapnuo mi je James.

"Da,a gdje?"

"Daj mi svoju ruku i pokazat ću ti."

Tako sam i učinila. Vjerovatno je negdje tu blizo jer nismo išli autom. Napokon je i sunce malo provirilo nakon dva dana kiše.

Uzeo me je čvrsto za ruku i isprepleo je naše prste. Nakon one moje zamalo učinjene gluposti sve je opet po starom. Valjda jest.

Prisjećala sam se svega šta smo proživjeli. Sve od samoga početka. Od njegovog ignoriranja, onog referata i ček dnevnika. Da tek sam se sad sjetila dnevnika. Otkud je on znao onaj citat napisan u mom dnevniku? Nikad ga to nisam pitala,ali sad hoću.

"James,jesi li ti nekada čitao moj dnevnik?"

"Kakav dnevnik?"

"Pa znaš prije nego što smo ja i ti bili zajedno,jednom je moj ormarić u školi bio otvoren..."

"A sad znam.."

"Znači ipak si ga čitao."

Flashback

Šetam hodnikom sam. Nigdje nikoga. Zakasnio sam jutros i ne namjeravam ići na prvi čas,a i otkad se ja to brinem za školu? Nikad se nisam brinuo zbog nje.

Hodao sam i osjetio sam nešto pod nogama. Nekakva sveska. Zapravo i nije obična sveska. Rekao bih da je dnevnik,ali otkud on ovdje?

Znam da je to grozno,ali moram vidjeti kome pripada. Otvorio sam i čekaj Emma Mitchell.

Pročitao sam nekoliko stranica. Tiho sam se nasmijao i prošaputao.

"Klinka."

(end of flashback)

"I tako si ti čitao moj dnevnik?"

"Da."

Znala sam da ga je pročitao,ali onda je i od samog početka znao da ga volim,ali to je sada manje više bitno.

Dok smo pričali nisam ni primjetila gdje se to nalazimo.

"James šta mi radimo na svetioniku?"

"Gledamo zalazak sunca."

"Posljednji put."

"Da,posljednji,ali na ovom putovanju."

Stvarno je predivno ovdje. Nakon ovih tmurnih dana ispranih kišom,napokon nešto lijepo. Izgleda kao da se nebo spojilo sa zemljom. Baš kao i onaj dan kada smo bili na brodu.

"Svidja ti se?"

"Da,James."

Stajali smo i gledali ovaj zalazak,posljednji put.

Noć se polako počela spuštati.

"Idemo klinko. Već je kasno."

"Idemo."

Opet je isprepleo naše prste i.krenuli smo kući.

Nedostajala mi je moja kuća i New York manje više.

James je u autu pustio nekakvu laganu muziku. Oboje smo šutjeli.

Nakon dva sata smo stigli kući.

"Ideš kod nas?"

"Kasno je. Ne želim smetati."

"James. Ti nikada ne smetaš. Hajde dodji."

"Okej,okej. Idemo onda."

Izašli smo iz auta i James je izvadio moj kofer.

Izvadila sam ključ iz torbe jer mama i tata možda spavaju. Otključali smo,ali nisu spavali. Sjedili su u dnevnoj zajedno sa..

Georg, šta on radi ovdje?

____________________________________

Jedan malo dosadan ili puno dosadan nastavak. Ne znam koliko će vam se svidjeti,ali morala sam napisati uvod za ono što slijedi.

Šta mislite o ovome na kraju?

Novi nastavak nisam sigurna kad ću postaviti. Škola je i nadam se da me shvatate.