Roller Coaster (Book 2) Finished

56. Nightmares, Proposals, Weddings And Happy Endings

Obuhvativši šalicu sa toplim čajem, Haley je sjedila za stolom promatrajući zabrinute izraze njenih roditelja.

-"Jedna stvar mi nije jasna u svemu tome. Kako ste uspjeli isplanirati vjenčanje na Božić? Zašto sutra? Zašto na Božić?" Njen tata je uzeo gutljaj vina, promatrajući Haley.

-"Jim je odabrao datum, ne ja. Mislim da datum ima veze sa tim što je Lucy izrazila želju da svi budemo zajedno na ručku. Svi ljudi koje voli. A odluku je učvrstio doktor koji je rekao da će biti najbolje da ode kući za Božić. Ja sam odabrala haljinu i uz pomoć Jima i Amy pokupovala ukrase i ostale stvari. Niall se pobrinuo za svećenika."

-"Haley dušo, ideja je jako lijepa, ali mislim da griješiš. Ne možete napraviti vjenčanje na Božić. Tko je to još vidio? Božić je obiteljski blagdan, a ne dan za vjenčanja." Njen tata je jezikom prešao preko usne, naslonivši se na stolicu, promatrajući je.

-"Obiteljski blagdan? Oprosti tata, ali Lucy je obitelj i ti to jako dobro znaš. Lucy umire, ako si zaboravio na to i nema baš nešto previše vremena na raspolaganju. Nisi bio tamo i nisi je gledao kako iz dana u dan postaje sve slabija i slabija, bljeđa i bljeđa, nisi joj ti prvo odrezao kosu, a zatim joj obrijao glavu. Nisi vidio osmijeh na njenom licu čak i kada joj je bilo najgore. Nisi vidio pogled u njenim očima kada mi je govorila da se pomirila sa činjenicom da će umrijeti. Nisi bio tamo i molim te da šutiš. Nisam te tražila za mišljenje. Ako se ne slažeš sa idejom, slobodno ostani kod kuće." Ustavši se od stola, ostavila je začuđene roditelje iza sebe.

Ušavši u svoju sobu, zatvorila je vrata iza sebe te ih zaključavši spuzila na pod naslonivši glavu na njih. Privukavši koljena sebi, sklopila je dlanove te zatvorila oči. Ovih dana se toliko trudila oko svega. Trudila se ne pokazivati svoje emocije pred Lucy, Niallom i ostatkom svijeta. Trudila se biti snažna i hrabra i činilo joj se kao da je zadnje atome snage svakog dana koristila kao štit da ne zaplače, jer je znala da ako počne plakati – nikada neće prestati.

A sada, sada je sjedila na podu svoje mračne sobe, zatvorenih očiju, moleći se Bogu za kojega više nije bila sigurna da postoji, jer ako postoji, kako je mogao dopustiti da se ovako nešto dogodi? Kako je mogao dati toliku bol Lucy i svima oko nje?

Otvorivši oči, upijala je tamu oko sebe. Činilo joj se da je tama postala dio nje na neki način. I bojala se. Bila je prestravljena. Prestravljena činjenicom da će uskoro izgubiti najbolju prijateljicu, prestravljena činjenicom da joj ne može pomoći, prestravljena činjenicom da će ostati sama no najviše od svega, prestravljena činjenicom da nikada više neće biti ista. Osjećala je to u svakom atomu svoga tijela i koristila je svaki atom tog istog tijela da se odupre tome osjećaju. No kako je vrijeme prolazilo, znala je da će ta bitka uskoro doći kraju, a da će njene posljedice biti katastrofalne.

Udarivši glavom o vrata, čvrsto je zatvorila oči, ljuljajući se naprijed-natrag.

-"Haley, otvori dušo. Moramo razgovarati." Njen tata je stajao na vratima, naslonivši čelo na njih, osjećajući nevjerojatnu grižnju savjesti.

Otvorivši usta, htjela je nešto reći, no riječi nisu izašle iz njenih usta. Niti jedan jedini zvuk.

-"Dušo, molim te." Stavivši ruku na kvaku, duboko je uzdahnuo.

Nije htjela razgovarati ni s njim ni s bilo kim drugim. Čemu razgovor kada nikome ne može objasniti kroz što prolazi? Kada nitko neće razumjeti demone u njenoj glavi? Ustavši se sa poda, duboko je udahnula, stavivši čelo na vrata, uhvativši kvaku.

Možda, samo možda...

-"Haley... Znam da me trenutno ne želiš vidjeti, no , nije dobro da se zatvoriš i sama prolaziš kroz sve ovo."