Roller Coaster (Book 2) Finished

71. Every Breath You Take

 Prolazeći rukom kroz Alexinu kosu, slušala je njeno duboko disanje i promatrala je njeno smireno lice, dok je spokojno spavala sa glavom u njenom krilu. Utisnuvši poljubac na njeno čelu, duboko je uzdahnula, pogledavši kroz maleni prozor sa svoje desne strane. Vidjela je zvijezde koje su se sjajile poput malih dijamanata na tamnom noćnom nebu, vidjela je oblake pored kojih su prolazili i prizor koji bi je inače smirio i oduševio ju je činio nervoznom i izgubljenom te je spustila maleni zastor. Zatvorivši oči na nekoliko trenutaka, uzela je nekoliko dubokih udaha, prije nego je posegnula za torbicom, vadeći mobitel i slušalice iz nje. Bacivši jedan brzi pogled na Alexino uspavano lice, stavila je slušalice u uši, pokušavajući otjerati nervozu i mnogobrojne misli koje su se rojile u njenoj glavi.

"Every breath you take and every move you make, every bond you break, every step you take I'll be watching you. Every single day and every word you say, Every game you play, every night you stay I'll be watching you."

Svaka riječ ju je podsjećala na Lucy i na obećanje koje joj je dala. Prije nego je shvatila, njena ruka je posegnula u torbicu, vadeći crveni dnevnik iz nje. Čvrsto ga je stisnula u rukama, držeći se za zadnje što joj je ostalo od Lucy. Taj dnevnik je bio Lucyino oproštajno pismo i koliko god joj bilo teško čitati ga, znala je da je Lucy bilo teško pisati ga.

"Draga Haley.

Nekoliko dana ili tjedana ti nisam pisala. Vrijeme brzo prolazi, iako ti vjerojatno nije važno kada sam pisala, a koliko dugo nisam pisala, no meni je. Još malo i Božić će, a ja ga stvarno ne želim provesti u ovom prokletom krevetu. Želim plesati, piti, pjevati, zabavljati se. Želi sjediti na našem kauču, pokrivena sa dekicom, gledajući TV s tobom ili čitajući knjigu. Želim otići kući i okititi drvce sa mamom, želim gledati kako snijeg pada i želim raditi anđele u snijegu, no, budimo realni.. Želje su jedno, a mogućnosti su drugo. Znam da si razgovarala sa doktorom i hvala ti na tome, no ne nadam se previše.

Hales, moj pješčani sat je skoro pri kraju. Pijesak je skoro iscurio, osjećam to u svojim kostima i u cijelom svom tijelu. Mogu se nasmijati i mogu ti reći da će sve biti dobro jer znam da je to ono što želiš čuti i vidjeti kada dođeš, ali istina je da nema božićnog čuda koje će me izliječiti. Istina je da je moja vožnja u lunaparku skoro gotova. I čovječe, kakva je to vožnja bila. Mogu reći, iskreno i od srca da kada bih mogla, ništa ne bih mijenjala. Ne bih ništa napravila drugačije, jer me svaka odluka, bila ona pogrešna ili prava, nečemu naučila i učinila me snažnijom i mudrijom. Svaki pogrešan korak me doveo točno tamo gdje sam trebala biti. Istina, napravila sam nekoliko pogrešnih skretanja, ponekad sam zalutala i naišla na zid, no zaobišla sam ga. Napravila sam većinu stvari koje sam htjela, neke nisam stigla, ali i to je u redu. Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali uvijek, baš uvijek dobiješ ono što trebaš. A ja sam bila sretna. Doista sretna. Dobila sam ono što sam htjela i trebala. Upoznala sam neke od meni najvažnijih ljudi, plesala sam cijelu noć, napila sam se, upoznala sam dečka s kojim sam planirala provesti cijeli svoj život, upoznala sam prijatelje za cijeli život. Plakala sam, smijala sam se, svađala sam se. Bila sam tvrdoglava, naivna, vjerna, tužna, sretna, bezobrazna. Radila sam stvari koje sam trebala i smjela i one koje nisam trebala, a ni smjela. No, to je dio odrastanja. To je život. Život nije crno-bijel, nije prepun duga i jednoroga. Ponekad ima i sivih dana, ponekad ima kiše i babaroga. I život je nepošten, vidimo iz priloženog. Ponekad se dobrim ljudima događaju grozne stvari, ponekad najbolji odu prvi, no možda su to bili najdraži Božji anđeli koje je poželio natrag. No, Haley...život uvijek da onoliko koliko možeš podnijeti. A kada teret postane pretežak i kada padneš na koljena i misliš da ne možeš dalje, tu su osobe koje te vole da preuzmu dio tereta i da ti pomognu da ustaneš i nastaviš dalje, visoko uzdignute glave.

Na kraju krajeva, nije važno što si postigao u životu, koliko novaca i kakvu karijeru si imao. Važni su ljudi koji su bili tu za tebe, koji su te voljeli čak i kada nisam sam sebe volio. Oni ljudi koji su ti dotaknuli srce i dušu i učinili tvoj život potpunim. Ljudi čiji si život promijenio, samo zato što si bio tu. Ljudi koje si nasmijao i u čijim životima si ostavio trag.

Ako sam uspjela to, onda je moj život bio doista ispunjen.

Tvoja Lucy"

"Ne znam čuješ li me, ali promijenila si moj život. Nadam se da je to bilo dovoljno." Šapnuvši, zatvorila je dnevnik te nagnula glavu na sjedalo, prije nego je zatvorila oči.

....

Stojeći između sjedala, nasmijala se. Znala je da osjeti njeno prisutstvo po smiješku na njenim usnama. "Uspjela si." Pogledavši u Haley, a zatim u Lucy, Lucy tata se nasmijao. "Nisam još, ali blizu smo." Pogledavši u njega, a zatim u nju, duboko je uzdahnula. "Postoji samo toliko stvari koliko možeš napraviti za nekoga." Stavivši ruku na njeno rame, lagano je stisnuo. "Znam. No, najgore tek dolazi." Kimnuvši glavom, pogledao je u Haley. "Misliš li da je spremna?" Pogledavši u nju, slegnula je ramenima. "Ne znam. Bila ona spremna ili ne, došlo je vrijeme za oproštaj. Bit će dobro. Možda ne danas, sutra ili čak za nekoliko mjeseci, ali na kraju, bit će dobro, a ja ću biti uz nju sa svakim dahom kojeg udahne." Bacivši još jedan pogled na nju i Alex, nasmijala se prije nego je nestala tiho kao što je i došla.