Roller Coaster (Book 2) Finished

26. Diagnosis and fates

NOĆAS SAM BILA DONIJELA ODLUKU DA NEĆU BRISATI NITI JEDNU PRIČU JER SAM PREVIŠE TRUDA ULOŽILA I JOŠ UVIJEK ULAŽEM U NJU. PO PRIRODI NISAM JEDNA OD ONIH OSOBA KOJA LAKO ODUSTAJE, TAKO DA NI OVO NEĆE BITI IZNIMKA. 

ŽELIM SE ISPRIČATI SVIMA I ZAHVALITI SE SVIMA NA SVOJ POTPORI KOJU SU MI PRUŽALI A POSEBNO DJEVOJKAMA KOJE SU MI OTVORILE OČI I UKAZALE NA ONO ŠTO SAM VEĆ ZNALA I OSJEĆA SE GROZNO ŠTO SAM UOPĆE POMISLILA DA BIH MOGLA ŽIVJETI BEZ OVE PRIČE I BEZ VAŠIH KOMENTARA I BEZ NALEYA I ISPRIČAVAM SE.

POSEBNA ZAHVALA DJEVOJKAMA KOJE SU SINOĆ BILA UZ MENE..DA VAS NE OZNAČAVAM, ZNATE TKO STE. HVALA VAM OD SRCA, VOLIM VAS..  <3 

OVAJ NASTAVAK JE TREBAO BITI DRUKČIJI, ALI DANAS MI JE UMRLA KUJICA KOJU SAM IMALA DEVET GODINA I NEOPISIVO SAM TUŽNA I ŽAO MI JE AKO NASTAVAK NE BUDE DOBAR.

OVAJ NASTVAK NIJE POSVEĆEN NIKOME POSEBNO NEGO SVIMA VAMA KAO ZAHVALA ZA SVE ŠTO STE UČINILI ZA MENE. 

HVALA VAM, VOLIM VAS DO NEBA I NATRAG. <3 

-"Sve će biti u redu." Ispreplevši svoje prste sa njenima, lagano je stisnuo njenu ruku.

-"Što ako ne bude?" Podignuvši glavu, njene smeđe oči su gledale u njegove.

-"Hoće, vidjet ćeš." Lagano se nasmiješio.

-"Ali što ako ne bude, što ako.." Zaustavivši se u pola rečenice, zatvorila je oči, spuštajući glavu.

-"Hej, nemoj se brinuti prije vremena. Poslušajmo prvo što nam Rose ima za reći, može?" Okrenuvši je prema sebi, rukom je nježno prelazio preko njenog obraza, dok je očima promatrao njeno lice.

Kimnuvši glavom, duboko je udahnula.-"Hvala što si ovdje sa mnom. Ne bih mogla ovo sama proći." Prešavši jezikom preko usne, kiselo se nasmiješila.

-"Ne bih ti dozvolio da prolaziš sama kroz to." Nagnuvši se prema njoj, utisnuo je nježan poljubac na njeno čelo. –"Spremna?" Podignuvši obrvu, pogledao ju je upitno.

-"Spremnija neću biti." Kimnuvši glavom, duboko je udahnula prije nego se okrenula prema bijelim vratima. Pokucavši lagano, otvorila ih je.

Ušavši, njen pogled je pao na njenu mamu koja je sjedila u jednom od bijelih naslonjača.  Okrenuvši glavu prema njoj, primjetila je suze koje su se skrivale iza njenih smeđih očiju. Rose je sjedila za svojim stolom, promatrajući je. Pored nje je stajao visoki, prosjedi muškarac srednjih godina.

-"Lucy." Njena mama se ustala, čvrsto je zagrlivši.

-"Mama, što ti radiš ovdje?"

-"Rose me pozvala da dođem." Odmaknuvši se iz zagrljaja, gledala je u nju.

-"Lucy, Jime, molim vas, sjednite." Rose se kratko nasmiješila pokazujući rukom prema bijelim naslonjačima.

Sjevši na bijeli naslonjač pore mame, prekrižila je ruke u krilu, gledajući zbunjeno i zabrinuto u Rose.

-"Lucy, ovo je doktor Peter Groome. Jedan od najboljih onkologa u Londonu i okolici te moj blizak kolega i prijatelj." Pogledavši u Lucy, a zatim u Petera, lagano se nasmiješila.

Kimnuvši glavom, Lucy je progutala slinu, gledajući zbunjeno u doktora.

-"Lucy, razlog zbog kojega sam te pozvala danas je taj što sam tražila Peterevo stručno mišljenje i pomoć  oko utvrđivanja tvoje dijagnoze." Pročistivši grlo, nekoliko trenutaka je šutjela, prije nego je nastavila.-" Lucy, moj posao je ponekad veoma težak. Situacije poput ovih su iznimno teške, no prije svega ti želim reći da se ne brineš i ne uzrujavaš jer.."