Roller Coaster (Book 2) Finished

75. Holding On And Letting Go

Sjedeći na kauču umotana u crvenu deku, njene oči su prelazile preko natuknica ispisanih na papiru ispred nje. Sjedila je tako već nekoliko sati, praveći povremene stanke od nekoliko minuta.

Zadnjih nekoliko dana su bili monotoni. Išla bi na predavanja, vraćala bi se u stan i učila. Naravno uzela je vremena za osnovne higijenske potrebe i poneki kućanski posao, no to je bilo to. Sve što je zadnjih nekoliko dana jela su bile raznorazne čokoladice, čipsi i ostale nezdrave stvari. Amy i Chrisa je viđala na predavanjima te povremenim pauzama kada bi se našli na stepenicama. Ona i Amy bi zapalile po jednu i pričali bi o nevažnim stvarima, ispitima i kraju školovanja. Chris bi ubacio poneku šalu na koju bi se nasmijala od srca, no njeno lice bi ubrzo poprimilo svoj ozbiljni izraz.

Rijetko je gledala televizor ili slušala vijesti. Rijetko je slušala glazbu ili pjevušila uz omiljenu pjesmu na radiju. Povremeno bi pogledala što se događa na njenim društvenim mrežama, tu i tamo objavljujući neku fotografiju ili status.

Duboko uzdahnuvši, rukama je protrljala već umorne oči, prije nego ih je zatvorila na nekoliko sekundi. Protegnuvši se, bacila je deku sa sebe te se ustala sa kauča, protežući se usput. Zijevnuvši lagano, prišla je prozoru. Maknuvši zavjesu, vidjela je krupne kapi kiše koje su udarale o staklo, prije nego su nastavila svoj put niz njega. Žureći, bježeći jedna od druge kao da su se igrale lovice, a sigurno mjesto je bio kraj stakla. Oblaci su bili tamnosivi, skoro pa crni, a grane drveća koje je krasilo njenu ulicu su se ljulale pod naletima nemilosrdnog vjetra koji je nosio poneki papirić niz ulicu ili šareni kišobran nevinog prolaznika koji je žurio želeći se maknuti s puta nemilosrdnom vremenu koje nije štedilo nikoga.

Osim nekoliko prolaznika koji su se borili sa vjetrom koji je želio odnijeti njihove kišobrane, ulica je bila prazna. Činilo se da su vjetar i kiša uspjeli u svojem naumu. Svi su pobjegli od njih i van su izlazili samo najhrabriji ili oni koji su imali neizbježno važne stvari za obaviti.

Spustivši zavjesu, prišla je stoliću te je uzevši daljinski upalila televizor. Ugasivši ton, okrenula se te krenula prema kuhinji. Otvorivši jedan od ormarića, izvadila je šalicu sa slikom nje i Alex te je upalila kuhalo za vodu. Stavivši žličicu instant kave u šalicu a zatim i tri žličice šećera, iz hladnjaka je izvadila mlijeko. Naslonivši se na pult, njeni crveni nokti su lagano lupkali o mramornu površinu, dok su njene oči gledale u zid ispred sebe. Začuvši zvuk vrenja vode, okrenula se te je isključivši kuhalo, nasipala vrelu vodu u šalicu, miješajući kavu i šećer usput. Vrativši kuhalo na njegovo mjesto, nasipala je mlijeko te promiješala još jednom. Bacivši žličicu u prazan sudoper, rukama je obuhvatila toplu šalicu te se uputila prema dnevnom.

Začuvši kucanje na vratima, zastala je gledajući u njih. Nakon nekoliko trenutaka osoba je ponovno pokucala, ovaj puta glasnije i jače, dajući do znanja da je u žurbi. Vjerojatno zbog vjetra koji je nemilosrdno puhao i krupnih kapi kiše koje su padale po njima. Držeći šalicu u jednoj ruci, s drugom ih je otvorila. Podignuvši pogled, šalica je skoro ispala iz njene ruke. Nekoliko sekundi je stajala na vratima, gledajući u osobu ispred nje kao da vidi duha.

"Mogu li ući prije nego se smrznem i pokisnem do kože?" Kimnuvši glavom, maknula se u stranu, zatvarajući vrata. Podignuvši pogled, njene oči su prelazile preko osobe koju je zadnju očekivala ovdje, u ovom stanu.

"Oprostite na nepristojnosti. Nisam vas očekivala ovdje." Požurivši se do stolića, spustila je šalicu na njega, prije nego se okrenula prema njoj. Skinuvši smeđu jaknu, lagano se nasmiješila pogledavši u nju. "U redu je Haley. Razumijem. Pokušala sam te zvati, ali nisi se javljala." Popravivši bijelu košulju, pogledala je u nju. Okrećući se oko sebe, Haley je pogledom tražila mobitel. "Oprostite gospođo Sage, ne znam gdje je. Učila sam i ne znam gdje sam ga stavila.." Uhvativši je za ruke, zaustavila ju je. "Hales, dušo u redu je." Kimnuvši glavom, Haley je osjetila njene ruke koje su se omotale oko njenog struka i njeno tijelo je reagiralo na zagrljaj. Zarivši svoju glavu na njeno rame, udahnula je miris njenog parfema pomiješanog sa omekšivačem. Mirisala je baš poput nje. Izmaknuvši se iz njenog stiska, Haley ju je nekoliko trenutaka promatrala. Vidjela je toliko Lucy u njoj. Prije nije ni primjećivala koliko su zapravo slične. "Kako ste?" Maknuvši deku, sjela je i nakon nekoliko trenutaka, ona je sjela pored nje. "Dobro. Dan po dan i ide nekako. Mislila sam da je dovoljno vremena prošlo i da ću moći.." Zastavši duboko je udahnula, prstima brišući nekoliko suza koje su kliznule niz njene obraze. "Znam. Mislili ste da ćete moći doći ovdje. Razumijem vas. Ovaj stan je poput njenog hrama. Nisam maknula ništa, osim što sam razbila nekoliko bočica parfema, no sve je onako kako je ostavila. Njeni rižini keksi su još uvijek u ormariću pokraj mojih pahuljica. Njen krevet je još uvijek namješten kao da čeka da se vrati i legne. Razumijem vas." Kimnuvši glavom, stavila je svoje ruke na njene. Progutavši knedlu, na nekoliko trenutaka je zatvorila oči nadajući se da je neće biti kad ih otvori. No, to se nije dogodilo. "Kako si mi ti?" Pogledavši u nju, Haley je u njenim očima vidjela tugu koju je pokušala sakriti sa laganim osmijehom koji je titrao na njenim usnama. Vidjela je bol koju je osjećala a koju je pokušala otjerati sa čavrljanjem, nadajući se da će jednostavno nestati. "Trudim se. Trudim se nastaviti dalje, biti dobro. Trudim se ne misliti pa se zato okupiram sa učenjem i seminarima. Trudim se, ali kao da stojim u mjestu." Kimnuvši glavom u znak razumijevanja, njena mama se ustala te prišla polici sa knjigama iza njih. "Voljela je čitati. Voljela je čitati čak i Shakespera a toliko puta je rekla da su neka njegova djela bez veze. Voljela je djecu i mislim da se nadala da će jednog dana predavati." Prstima je prešla preko nekoliko korica, prije nego je zastala i pogledala u Haley. "Bila bi odlična učiteljica." Kimnuvši glavom, Haley je pogledala u svoje ruku, okupirajući se sa lakom koji se počeo skidati. Nije željela razmišljati o budućnosti koja se neće dogoditi i koja se mogla dogoditi. Nije željela zamišljati kako sjede i piju kavu dok prepričavaju jedna drugoj svoj dan. "Kako uspijevate?" Podignuvši pogled, pogledala je u njenu mamu, duboko uzdahnuvši. Podignuvši jednu obrvu, njena mama ju je gledala radoznalo i zbunjeno. "Kako uspijevam što točno?" Ustavši, navukla je rukave sive veste koju je nosila tražeći utjehu u njenoj toplini. "Kako uspijevate stajati tu i pričati o onome što bi bilo kad bi bilo? Kako se uspijevate nasmijati na nešto što je prije radila a da nemate osjećaj da će vas silna bol ugušiti?" Prošavši pored nje, Haley je zastala ispred zatvorenih vrata Lucyine sobe. Približivši joj se, Lucyina mama ju je pogledala. "Kada budem shvatila kako nemati taj osjećaj, javit ću ti." Spustivši pogled, Haley je duboko udahnula prije nego je otvorila vrata sobe širom. Stavši na vrata promatrala je njenu mamu koja je prošla pored nje. Promatrala je kako su njeni prsti prelazili preko tkanine njenog pokrivača, kako su se njene oči zrcalile od suza kojima nije dala da padnu, promatrala je kako se njeno lice iskrivilo od boli koja ju je obuzela.