Roller Coaster (Book 2) Finished

19. Conversations and Toys

-"Lucy, jesi spremna?" Ulazeći u dnevni boravak, prstima je prošla kroz kosu, prije nego je pogledala prema Lucy.

-"Jesam, samo da dam Laley da jede." Lagano se nasmiješila otvorivši konzervu mačje hrane.

Kimnuvši glavom, nasmijala se, prilazeći šanku. Nagnuvši se na šank, njen pogled je pao na narančasto bijelu mačku koja je sjedila pored Lucynih nogu, lagano predući. Kada joj je prvi puta rekla kako je odlučila nazvati novog člana, nije mogla vjerovati, no kasnije se naviknula. Bilo je zapravo slatko što ju je odlučila nazvati Laley. Ime je bilo neobično i bilo je kombinacija njihovih imena. Pogledavši prema Lucy, osmijeh na njenom licu je postao veći, prije nego je nestao s njenog lica.

-"Lucy, što ti je s rukom?" Raširivši oči, gledala je u nju.

-"Ah, to.. nije ništa, ne brini. Natekla je malo." Stavivši crvenu posudu sa mačjom hranom pred Laley, pogledala je u svoju ruku, a zatim u Haley.

-"Malo? Mislim da ti trebaju naočale. Lucy to nije malo." Odmahnuvši glavom, krenula je prema njoj.

-"Nije tako strašno, splasnut će. Vjerojatno sam se negdje udarila." Pogledavši u Haley, lagano se nasmiješila.

-"Pa jel se sjećaš da si se udarila? Ne vjerujem da bi od udarca nateklo, prije bi poplavilo ili nešto." Lagano uhvativši njenu ruku, promatrala je oteklinu.

-"Možda me nešto ugrizlo, ne brini, osjećam se sasvim dobro." Nasmiješila se, slobodnom rukom, uhvativši Haleyinu.

-"Svejedno mislim da bi trebala otići doktoru." Skupivši obrve, pogled je sa njene natečene ruke usmjerila na njeno lice.

-"Haley, dobro sam. Znaš da ne volim bolnice i njihov miris." Izvukavši svoju ruku iz njene, prošla je pored nje.

-"Znam, ali.." Okrenuvši se za njom, gledala je u nju.

-"Nema ali, dobro sam. Vjeruj mi." Nasmiješila se, uzimajući krem torbu sa kauča. –"Idemo?" Podignuvši obrve, zastala je, gledajući je.

-"Može, da." Kimnuvši glavom, polako je uzela svoju torbu sa šanka te se zaputila prema vratima.

Izašavši na svježi zrak, duboko je udahnula, okrenuvši glavu prema vratima, čekajući Lucy. Stavivši ključ u bravu, naglo se okrenula prema njoj sa širom otvorenim očima.

-"Što?" Podignuvši obrvu, gledala ju je zbunjeno.

-"Zaboravila sam mobitel." Otvorivši vrata, utrčala je u natrag u stan.

Odmahnuvši glavom, lagano se nasmiješila, sjedajući na sivu stepenicu prije nego je izvadila mobitel iz torbe. Otključavši ga, nekoliko trenutaka je listala po porukama dok nije došla do one koju je tražila. Otvorivši je, počela je tipkati.

 Za: Mama

Jel normalno da ruka otekne od udarca? Ne brini, nisam ja u pitanju. Lucy je ruka natekla, a sinoć nije bila takva. Misli da se udarila, ali ja ne vjerujem u to. Može li nateći od udarca?

Poslavši poruku, nekoliko trenutaka je gledala u ekran, prije nego je zaključala mobitel, čvrsto ga stisnuvši u ruci.

-"Evo me." Zaključavši vrata, Lucy je stala pored nje, gledajući je.

-"Jesi uzela sve što si trebala?" Ustajući se, prstima je uhvatila sunčane naočale koju su se nalazile na vrhu njene glave, te ih je namjestila na oči.

-"Jesam, možemo." Nasmijala se, uhvativši je pod ruku.

-"Kada je ona humanitarna akcija na kojoj plešemo?"  Okrenuvši glavu prema Lucy, promatrala ju je.