Roller Coaster (Book 2) Finished

72. See You Again

 Sjedeći na krevetu, u ruci je držala šalicu čaja, dok je njen pogled bio zakovan na crveni dnevnik pored nje. Znala je da je pri kraju. Znala je da su riječi ispisane na zadnjih nekoliko stranica sve što joj je ostalo od Lucy i znala je da to znači da je vrijeme za oproštaj.

No da li je stvarno bilo vrijeme za oproštaj? Kako se zna kada je vrijeme da se pusti nekoga koga voliš? Kako znati kada je vrijeme da kreneš dalje bez njih? Prekidi su bili teški, ali lagani u isto vrijeme. Naoružaš se sladoledom, čokoladama, maramicama, tužnim ljubavnim filmovima, tužnim pjesmama. Plačeš dok više nema suza koje bi isplakao, pa se malo smiješ jer se sjetiš nečega što su rekli ili napravili pa onda opet plačeš i tako u krug, dok se jednog dana ne probudiš i shvatiš da je ona bol u tvome srcu malo manja, dok ne shvatiš da je ona praznina s druge strane kreveta prihvatljiva i da znači da se možeš raširiti bez straha da ćeš gurnuti drugu osobu sa kreveta. Prekidi su imali svoj raspored i nakon određenog vremena, rana bi zacijelila, srce bi ponovno bilo cijelo i nastavio bi dalje sa svojim životom.

Začuvši tiho kucanje na vratima, a zatim mamin glas sa druge strane, pogledala je prema vratima. "Mogu ući?" Upitavši tiho, čekala je Haleyin odgovor. "Možeš." Nakon nekoliko trenutaka vrata su se otvorila i ugledala je svoju mamu u trenerci i tenisicama kako ulazi u sobu sa laganim osmijehom na licu. "Došla sam vidjeti trebaš li nešto?" Stavši pored kreveta, pogledala je u nju. Duboko uzdahnuvši, odmahnula je glavom. "Ne..." Kimnuvši glavom, pogled njene mame je zastao na crvenom dnevniku. "Ostalo mi je zadnjih nekoliko stranica, no ne mogu se natjerati da ih pročitam jer znam što me čeka u njima." Pogledavši u dnevnik, a zatim u mamu, uzela je gutljaj čaja. "Što te čeka?" Podignuvši obrvu, pogledala je u nju. Znala je odgovor na to pitanje, no željela je čuti to iz njenih usta. Željela je pokrenuti razgovor o tome. Željela joj je pomoći. "Oproštaj. Mislim da nisam spremna za to. Mislim da nije vrijeme za oproštaj." Sjevši pored nje, ovila je svoju ruku oko njenog ramena, približavajući je sebi. "Zašto? Jednom ćeš se morati oprostiti." Maknuvši pramen kose koji je pao na njeno lice, lagano je uzdahnula. "Kako? Kako se oprašta od nekoga koga više nećeš vidjeti? Kako se oprašta od nekoga tko ti je toliko značio i tko je promijenio tvoj život? Kako kreneš dalje? Kako..." Zastavši, zatvorila je oči, uzimajući zrak. "Kako kažeš zbogom?" Otvorivši oči, pogledala je u mamu. "Nemam odgovor na to. Nisam bila u takvoj situaciji i ne mogu ti reći iz vlastitog iskustva. Ali mogu ti reći da postane lakše. Ne znam kada ni kako, no postane lakše. Naučiš se živjeti sa boli i prazninom i nekada tu prazninu upotpuni netko novi. No, da bi se mogla oprostiti i da bi se mogla naučiti živjeti s boli, prvo je moraš osjetiti. Moraš dopustiti sebi da je osjetiš. Moraš dopustiti da te potpuno obuzme." Odmahnuvši glavom, spustila je šalicu sa čajem na stolić pored kreveta. "Ne mogu." Igrajući se sa prstima, gledala je u pod. "Zašto?" "Jer ako počnem plakati, mislim da nikada neću prestati." Zagrlivši je, njena mama je utisnula poljubac na njenu kosu, lagano je njišući. "Nema je više. Što se prije suočiš s time i što prije dopustiš boli da te obuzme i isplačeš se, lakše će ti biti preboljeti. Najgora bol je ona koju ignoriraš." Zatvorivši oči, nekoliko trenutaka je šutjela.

"Nisam napravila dovoljno toga za nju. Imala je listu stvari koje je željela napraviti, a ja joj nisam pomogla da ispuni te želje." Duboko udahnuvši, lagano se nasmijala. "Haley, napravila si toliko toga za nju. Stvari kojih nisi ni svjesna. Stvari koje se nisu nalazile na njenom popisu želja, a koje su puno važnije od tih stvari. Bila si s njom do kraja, kroz dobro i zlo. Organizirala si joj vjenčanje. Nasmijavala si ju, držala si je za ruku kada se bojala. Materijalne stvari nisu bitne. Bitno je da znaš ono što je ona znala." Maknuvši glavu sa njenog ramena, pogledala je u nju. "Što to?" Dotaknuvši rukama njeno lice, utisnula je poljubac na njeno čelo. "Znala je da je voliš i da si uz nju i to je bilo ono što je u tome trenu trebala." Kimnuvši glavom, zagrizla je usnu pogledavši u crveni dnevnik. "Bojim se." Skrenuvši pogled sa dnevnika na mamu, duboko je uzdahnula. "Znam. Nema ništa loše u tome. Svi se mi bojimo." Uzevši dnevnik, stavila ga je u krilo, prstima prelazeći preko kožne stranice. "Bojim se da ću, kada pročitam zadnje što mi je napisala, kada pročitam zadnje riječi koje mi je uputila da ću je izgubiti. Da ću izgubiti zadnje što mi je od nje ostalo. I bojim se da ću ako se oprostim, zaboraviti zvuk njenog glasa i boju njenog smijeha." Stavivši svoju ruku na njenu, njena mama je pogledala u nju. "Možda nakon nekog vremena i zaboraviš način na koji se smijala, možda zaboraviš zvuk njenog glasa, no nećeš je izgubiti. Dok god je čuvaš u svome srcu, zauvijek će biti s tobom." Kimnuvši glavom, pogledala je u nju. "Hoćeš ostati sa mnom?" Pogledavši u dnevnik, njena mama je znala na što misli. "Jesi sigurna?" "Da, ne mogu ovo sama." Kimnuvši glavom, zagrlila ju je, naslonivši svoju glavu na njenu.