Roller Coaster (Book 2) Finished

73. Outside

Sjedeći na pozornici sa gitarom u ruci, njegove plave oči su promatrale stadion koji će za nekoliko sati biti prepun ljudi. Njegovi prsti su lijeno prelazili preko žica dok je njegov mozak radio sto na sat. Prije nekoliko dana, njegov život je bio skoro pa savršen. Imao je sve ili se tako samo činilo izvana. Imao je novca više nego što je trebao, imao je slavu i popularnost, imao je tisuće fanova, imao je četiri najbolja prijatelja, proputovao je cijeli svijet u zadnjih nekoliko godina. Imao je podršku obitelji i prijatelja, no sada? Sada se činilo kao da je sve ono što je nekad smatrao blagoslovom postalo poput kletve.

Haleyin poziv prije nekoliko dana je bio samo početak kraja. Ili se tako činilo. Nije postojalo ništa što joj je u tom trenutku mogao reći da je utješi. Nije je mogao zagrliti i poljubiti i reći da će sve biti u redu. Nije bio ondje. Bio je tisućama kilometara udaljen od nje, dok je ona vodila bitku sama sa sobom i nije postojalo ništa što je moglo promijeniti tu činjenicu. Nije postojalo ništa što je mogao reći ili napraviti, a što bi promijenilo činjenicu da ju je ostavio samu u trenutku kada ga je najviše trebala.

Možda se nije činilo kao nešto tako strašno, ali s obzirom na to da je to bio prvi put da je Haley plakala nakon Lucyine smrti i da se slomila a on nije bio ondje da pokupi slomljene komadiće i da je sastavi.

Izvana se sve činilo savršeno. Izvana je njihova veza bila savršena. No iznutra je bila prepuna pukotina. Pukotina koje su lijepili ponovno i ponovno, zatvarajući oči na ono što se događalo, pretvarajući se da će sve biti bolje i da će pukotine zarasti ili nekim čudom nestati, no, dogodilo se upravo suprotno. Taman kada bi zalijepili jednu pukotinu, stvorila bi se nova i tako iznova sve dok jednog dana nisu odustali, a da to nisu ni primjetili. Da ga je netko pitao što se dogodilo, rekao bi da ne zna. Jer doista nije znao. Jer pukotine nisu nastale od jedne stvari, pukotine su nastale od gomile stvari koje s kojima su bili suočeni. Sve što su prošli, sve što su prešutjeli, sve na što su zatvorili oči i pretvarali se da nije ništa stvaralo je novu pukotinu.

I duboko u sebi, oboje su znali da je samo pitanje vremena kada će sve pukotine puknuti i kada će se sve raspasti.

Izvana su bili jedan od onih parova koje su svakodnevno gledali na televiziji. Neuništivi, snažni, zaljubljeni, sretni.

I bili su. Doista jesu. No, Lucyina smrt je promijenila stvari. Promijenila je Haley. Koliko god puta pokušao, nije mogao doprijeti do nje. Djevojka koja je jednom bila pojam savršenstva i neuništivosti se slomila. A on je stajao sa strane i gledao, nemoćan da učini išta.

Možda je i mogao učiniti nešto, no dio njega nije želio.

Činilo se kao da svatko od njih stoji na svojoj strani a između njih je ponor, a most koji ih je nekada povezivao, most koji je nekada bio toliko snažan se počeo rušiti zbog svih pukotina koje su privremeno lijepili. I pokušavao ga je popraviti na sve moguće načine, pokušavao je doći do nje, no ona je samo stajala i gledala kako se raspada. I negdje uz put, jednostavno je prestao sa pokušajima da popravi nešto što je bilo nepopravljivo. Odustao je od spašavanja nekoga tko nije želio biti spašen.

Voljeli su se. Ne, još uvijek se vole, no nakon svega, jedno pitanje ga je mučilo. Je li ljubav dovoljna?

Možda im jednostavno treba malo vremena. Možda kada Haleyine rane zacijele budu dovoljno snažni da prežive oluju. Možda ljubav bude dovoljna.

"Niall!" Okrenuvši glavu, ugledao je Louisa koji je stajao iza njega sa bocom vode u ruci. "Što trebaš?" Spustivši gitaru pored sebe, ustao se te se lagano protegnuo. "Imamo sastanak. Važno je." Skupivši obrve, pogledao ga je zbunjeno. "Sastanak? U vezi čega?" Slegnuvši ramenima, Louis je pogledao u njega. "U vezi nečeg važnog pretpostavljam." Odmahnuvši glavom, Niall je pogledao u njega. "Jesi dobro?" Uzevši gutljaj vode, Louis je krenuo prema vratima. "Jesam, zašto pitaš?" Stavivši ruke u džepove traperica, Niall je slegnuo ramenima."Ne znam. Mislio sam da možda želiš pričati nakon, znaš..nakon što si prekinuo sa El?" Nasmijavši se, otvorio je vrata pogledavši u njega. "Nisam prekinuo sa El. Prekinuli smo. Sporazuman prekid. Dobro sam, ne brini se za mene." Stavivši ruku na njegove rame, Louis se nasmijao. "Zbog čega? Mislim toliko dugo ste bili zajedno. Što se dogodilo?" Preokrenuvši očima, Louis je stao te pogledao u njega. "Što se zbilja događa? Jel ovo jedan od onih razgovora u kojima ćemo pričati o meni a zapravo pričamo o tebi?"