Roller Coaster (Book 2) Finished

61. Pretending (Part 1)

Otvorivši oči, nekoliko puta je trepnula prije nego su se njene oči fiksirale na jednu točku na bijelom plafonu. Ispreplevši prste na prsima, duboko je uzdahnula, slušajući vjetar koji je pirio vani, slušajući otkucaje kazaljki sata koje su žurile, ne stajući.

To je bio problem sa vremenom i životom općenito. Niti jedno nije čekalo nikoga. I život i vrijeme su žurili svojim putem, ne obazirući se na nju i njene demone koji su svake sekunde postajali sve glasniji i sve jači. Vrijeme je prolazilo, sekunde, minute, sati, dani, a ona je još uvijek stajala u mjestu, trateći ga. Njen jednom isplaniran život se potpuno raspadao pred njenim očima, klizeći joj kroz prste, a ona se nije ni potrudila da ga zadrži. Nije napravila niti jedan jedini korak da ga zaustavi, da ga zadrži na mjestu, samo ga je pustila da joj klizne niz prste. Svi planovi, ciljevi su se sada činili tako daleko, sve što joj je nekad, ne tako davno bilo toliko važno, sve za što se trudila posljednjih nekoliko godina, sada se činilo potpuno nevažno i uzaludno.

I tako je Haley Anne Scott, ležala u krevetu, sa rukama prekriženim na prsima, slušajući otkucaje kazaljki sata i puštajući demone u sebi da pobijede. Puštajući vrijeme koje nikada neće moći vratiti da prođe, puštajući sve snove i planove da kliznu niz njene prste i rasprše se kao mjehur od sapunice.

Prošavši rukama preko lica, maknula je pokrivač sa svoga tijela, lagano zadrhtavši. Sjevši na rub kreveta, rukama je prošla kroz kosu, pripremajući se za još jedan dan u nizu u kojem će namjestiti osmijeh, nasmijati se glasno nekoliko puta, odgovoriti na nekoliko pitanja, razgovarati o stvarima koje je ne zanimaju, još jedan dan u nizu u kojem će se praviti da je dobro i da je u redu i da je sve onako kako treba biti. A istina je bila da nije dobro, nije u redu i da ništa nije bilo onako kako treba i to je bilo nešto što nikome nije željela priznati.

Znala je da znaju i da svi vide kroz njene laži i pretvaranja, ali isto tako je znala da je nitko neće pitati. Nitko se nije usudio pitati i dirati u otvorenu ranu u njenim prsima. Zato su odabrali liniju manjeg otpora, nadajući se da će spustiti zidove koje je podigla i da će se poput feniksa uzdići iz pepela i biti Haley koja je bila prije. No duboko u sebi je znala i znala je da i oni znaju da se ta Haley neće vratiti i da su zidovi koje je podigla tu da ostanu.

....

Ušavši u kuhinju osjetila je miris pečenih jaja i slanine. Vidjela je njenu mamu koja je stajala iznad štednjaka, njenog tatu koji je sjedio za stolom čitajući novine i Alex koja je bila obučena u svoju ružičastu tutu, plešući po blagovaoni.

"Dobro jutro." Namjestivši osmijeh koji je govorio da je dobro, sjela je za stol pored svog tate.

"Jutro dušo. Jesi se odmorila?" Spustivši novine, Mark je pogledao u svoju najstariju kćer. "Jesam." Kimnuvši glavom, kratko je pogledala u njega, prije nego je pogled preusmjerila na Alex, koja je krenula prema njoj sa osmijehom na licu.

Podignuvši obrvu, njegove plave oči su je promatrale, upijajući svaku poru njenog lica.

"Seka, jel ti se sviđa moja tutja?" Sjevši u njeno krilo, Alex ju je pogledala igrajući se sa tkaninom tute. "Odlična je. Izgledaš jako lijepo." Dotaknuvši kažiprstom njen nosić, utisnula je poljubac na njenu plavu kosu, zatvorivši oči.

Dok ih je promatrao, Mark je vidio bol koju je Haley skrivala. Znao je da će je ta bol pratiti do kraja života i da neće moći pobjeći od nje. No, isto tako je znao da je to bilo upravo ono što je ona sada radila. Pretvarajući se da je sve u redu, odgurivala je bol, pokušavajući pobjeći od nje, a usput je bježala od same sebe.

"Plesat ću." Otvorivši oči, pogledala je u Alex.

"Kako misliš, plesat ćeš?" Podignuvši obrvu, pogledala je u tatu a zatim u mamu koja je stavila doručak na stol.