Roller Coaster (Book 2) Finished

49. Strangers, Coffees And Gestures

Besciljno hodajući užurbanim ulicama u hladno prosinačko predvečerje, Haleyin pogled bi ponekad sa sivog pločnika odlutao na poneki šareni izlog, zadržavajući se nekoliko trenutaka na slatkim haljinama ili nekim lijepim cipelama, prije nego bi se vratio na pločnik.

Hladan vjetar je mrsio njenu kosu i udarao njeno lice, no kao da ga nije osjetila ili je nije bilo briga što će dok završi svoje lutanje izgledati kao da je pobjegla iz nekog logora, ne dok je imala važnijih stvari na pameti. Neke su je užasavale, neke ljutile dok su je neke jednostavno činile tužnom, nervoznom.

Današnji posjet zatvoru je bila jedna od stvari na njenoj pameti. Stvari nisu prošle onako kako se nadala. Zapravo, nije ni znala što je očekivala i čemu se nadala, ali znala je da to nije bila prepirka sa Chrisom. Nije mogla točno odrediti trenutak u kojemu je izgubila sav strah i strahopoštovanje prema mladom čovjeku koji je bio optužen za pokušaj ubojstva sa predumišljajem niti je mogla odrediti što se dogodilo u njenom mozgu da je unatoč svim upozorenjima odlučila poslušati svoj instinkt. No, bilo je nešto u tome čovjeku, nešto što ju je privuklo k njemu, neka sitna, jedva primjetna iskra u njegovim inače hladnim očima, koja joj je davala do znanja da se iza tog kamenog i naizgled bezosjećajnog lica krije nešto - možda strah, nada, kajanje, grižnja savjesti, vapaj za pomoći, no znala je da što god to nešto bilo – bilo je dovoljno da odbaci svu logiku i zdrav razum koji su joj govorili da se okrene i bježi glavom bez obzira i posluša onaj mali, jedva primjetni osjećaj koji se ponekad znao javiti u njenom trbuhu, a koji je govorio da mu priđe. Doduše, sada kada razmisli o tome hladne glave, nije znala koliko je bio pametan taj potez, no više ništa nije mogla učiniti u vezi toga.

-"Oprosti?" Tihi glas ju je prenuo iz misli, dok ju je nepoznata ženska ruka uhvatila za nadlakticu, zaustavljajući je.

-"Reci?" Podignuvši pogled sa nepoznate ruke, susrela se parom kristalno bistrih, zelenih očiju. Djevojka ispred nje je možda bila nekoliko godina mlađa od nje, a njena plava kosa se nazirala ispod crne pletene kape, dok je na njenim usnama titrao lagan osmijeh.

-"Ti si Haley, zar ne? Niallova djevojka?" Gledajući u nju sa divljenjem u očima, jezikom je prešla preko usne, čekajući Haleyin odgovor.

-"Jesam, a ti si?" Kimnuvši glavom, lagano se nasmiješila, ispruživši ruku prema nepoznatoj djevojci.

-"Rose." Pruživši joj ruku, nervozno se nasmiješila prije nego je pročistila grlo. "Htjela sam te nešto zamoliti."

-"Ako budem mogla pomoći.." Strpavši ruku u džep, Haley je pogledom tražila neku klupicu, no umjesto nje je nedaleko od njih ugledala veliki znak za Starbucks. Okrenuvši se prema djevojci, prije nego je razmislila o riječima koje će reći, one su izašle iz njenih usta i nije bilo povratka. -"Hoćeš možda kavu? Da malo ugrijemo ruke a i da ne stojimo na sred ulice?" Podignuvši obrvu, promatrala je kako se Roseino lice ozarilo te kako se njen osmijeh raširio od uha do uha.

-"Stvarno?"

-"Najstvarnije." Haley je kimnula glavom te se nasmiješila prije nego je užurbanim korakom krenula prema Starbucksu.

Zastavši nakon nekoliko koraka, okrenula se te nesvjesno preokrenula očima vidjevši da Rose stoji kao ukopana gledajući je.

-"Rose! Ideš ili? " Odmahnuvši glavom, rukom joj je pokazala da joj priđe.

-" Oprosti, no ne mogu vjerovati da sam te srela i onda si me pozvala na kavu i ja jednostavno... O moj Bože, mogla bih vrištati od sreće, ali onda bih napravila scenu i o moj Bože! Ti si Haley Scott." Rekavši to u jednom dahu, rukom je prekrila usta, brzo trepćući te gledajući u Haley.