Roller Coaster (Book 2) Finished

36. The Truth

Biti nečiji najbolji prijatelj je velika odgovornost i dužnost. Dužni smo im pomagati, bodriti ih, hrabriti ih, biti im rame za plakanje, podići ih kada padnu i pokupiti slomljene dijelove njihovog srca kada se razbije u milijun komadića. Dužni smo primijetiti kada se nešto događa i biti uz njih. Dužni smo boriti se za njih kada to sami to ne žele ili ne mogu. Dužni smo biti hrabri zajedno s njima iako smo preplašeni na smrt jer to je ono što prijatelji rade, zar ne? Kao nečiji najbolji prijatelji imamo nevjerojatnu odgovornost. Odgovornost da čuvamo njihove tajne, da čuvamo njihovo povjerenje i ljubav koju nam pružaju. Odgovornost da budemo iskreni s njima, ma koliko bolna ta istina bila. ? Što kada se osoba koja nam je trebala biti najbolji prijatelj i dijeliti sve ove odgovornosti i dužnosti s nama promijeni i povuče?

Kada zajedničke tajne odjednom postanu samo njihove, kada povjerenje više nije obostrano i umjesto bolne istine dobijemo mnogobrojne laži servirane na srebrnom pladnju? Što se dogodi sa svim tajnama, osmjesima, pogledima, šalama, lažima, pijanim noćima?

  Nestanu li svi ti trenutci s njima ili ostaju s nama da nas progone i zauvijek sjećaju na nešto što smo imali, a izgubili? Ostaju li u našem sjećanju pohranjeni da nas zauvijek sjećaju na sve dobre i loše trenutke koje smo proveli s njima prije nego se sve raspalo i nestalo i prije nego je osoba koju znamo, postala osoba koju smo znali?

Sjedeći na kauču sa koljenima privučenima bradi, čekala je da se vrata stana otvore i da kroz njih uđe Lucy.

Nije znala koliko dugo je bila u tome položaju, no po trncima koji su počeli prolaziti duž njenih nogu nakon što ih je ispružila pretpostavila je da je prošlo već neko vrijeme. Zijevnuvši, protegnula se na kauču, pogledavši u ulazna vrata koja su se polako otvorila. Znala je da je neće vidjeti jer je dnevni boravak bio u mraku, a jedino svjetlo je dopiralo od male lampe u kuhinji.

Začula je njen glasan uzdah i zvuk ključeva koji su udarili u drvenu površinu stolića pored vrata,a zatim  i njene korake koji su vodili prema hodniku.

-"Ideš nekamo?" Ispruživši ruku, upalila je lampu koja se nalazi na stoliću pored kauča.

-"Mislila sam da spavaš." Lucy se okrenula na peti, gledajući je iznenađeno. Njene oči su bile crvene, a šminka je bila razmazana oko njenih očiju.

-"Krivo si mislila." Odmahnuvši glavom, maknula je noge sa kauča spuštajući ih na čupavi bijeli tepih.

Otvorila je usta, ali ih je odmah i zatvorila, ne znajući što da joj kaže. Vidjela je i čula joj je u glasu da je rastresena i ljuta, no nije znala zbog čega i to ju je plašilo. Nadala se da nije saznala.

-"Dođi." Potapšavši mjesto pored sebe, Haley je pogledala u nju.

-"Zašto?" Progutavši slinu, Lucy ju je gledala uplašeno.

-"Ne brini, ne grizem. Dođi i sjedni." Maknuvši ruku sa kauča, naslonila ju je na koljeno, spustivši glavu.

Čula je njene korake po parketu, a zatim je osjetila kako se kauč pored nje pomaknuo što je značilo da je sjela pored nje.

Podignuvši glavu, ispružila je ruku prema stoliću, dižući knjigu ispod koje je sakrila njen crni notes. Čim ga je ugledala, Lucyine oči su se raširile u nevjerici a njena usta su bila otvorena.

-"Pronašla sam ovo danas u isto vrijeme kada sam pronašla Laley ispod tvog kreveta. Sjedila je na njemu." Mahnuvši sa notesom ispred njih, gledala je u Lucy.

-"Nisi to trebala uzeti. Nisi imala nikakvo pravo, to je moja privatna stvar. Odmahnuvši glavu, njene obrve bile skupljene,a u njenim očima je tinjala ljutnja." Ljutnja za koju je znala da nema pravo da je osjeća.