Roller Coaster (Book 2) Finished

67. Ghost Of You

Spremivši esej, zatvorila je laptop, stavljajući ga na krevet pored sebe. Prekriživši gležnjeve i ruke na prsima, pogled je usmjerila na poluotvorena vrata svoje sobe. Osjetivši vibriranje mobitel pored sebe, podignula ga je i nekoliko trenutaka promatrala u svoju i Chrisovu sliku na ekranu prije nego je prekinula poziv. Na faksu je promijenila mjesta na svim predavanjima koje je dijelila s njim i Amy. Kada bi ih srela njega u hodniku ili kada bi vidjela da gledaju u nju, samo bi skrenula pogled ili otišla na drugu stranu. Moglo se reći da ih je izbjegavala. Nakon što je malo više od tjedan dana ošamarila Chrisa, nije ga mogla pogledati u oči. Nije znala što bi mu rekla, a i kada bi znala, nije imalo smisla. Zato se distancirala. Ne toliko zbog sebe, koliko zbog njega i svih ljudi koji su joj bili bliski. U zadnje vrijeme sa sobom nije nosila ništa osim boli, patnje i ogorčenosti koje bi nekako, na kraju dana uvijek prenijela na nekoga drugoga. U ovom konkretnom slučaju na Chrisa i to je bilo nešto s čim se nije mogla nositi. I zato je napravila ono što je mislila da je najbolje. Smanjila je razgovore, poruke i video pozive sa Niallom. Nije mu imala ništa novo i uzbudljivo za reći. Nije mogla slušati i gledati tugu i bol u njegovim očima i glasu. Nije mogla biti kriva za te osjećaje, a bila je. Znala je da je tu za nju i znala je da bio i previše strpljiv s njom u zadnje vrijeme, no isto tako je znala da će i tome strpljenju doći kraj i nije se mogla suočiti s onim što taj kraj nosi.

"Znaš, oni su odrasli ljudi i mogu donositi sami svoje odluke." Preokrenuvši očima, jastuk koji joj je bio ispod glave je stavila na svoje lice. Nije je bilo od onog dana kada je spalila njihovu sliku i doista je mislila da je više nikada neće vidjeti. No, očito je bila u krivu.

"Stvarno si mislila da me više nećeš vidjeti?" Začuvši njen smijeh, zatvorila je oči, nadajući se da sanja. "Što želiš?" Promrmljavši nekoliko psovki, maknula je jastuk sa lica, pogledavši u Lucy koja je bila nagnuta na vrata njene sobe.

"Ništa posebno." Slegnuvši ramenima, maknula se sa vrata te prišla njenom krevetu. "Onda možeš otići." Ustavši se, Haley je prošla pored nje te se uputila u kupaonicu. "Brinu se za tebe. I Chris i Amy i Niall i tvoji." Odmahnuvši glavom, nagnula se nad umivaonik, pustivši vodu da teče. "Znam. Nisam glupa, samo sam.." Zatvorivši oči, duboko je udahnula, prije nego ih je ponovno otvorila. "Samo si šta?" Sjevši na rub kade, gledala je u nju. "Ništa." Stavivši prste pod mlaz vode, igrala se s njom. "U tome je tvoj problem. Svaki odgovor je 'ništa', 'sve je u redu' ili meni osobno najdraži 'dobro sam.' Zatvorivši vodu, preokrenula je očima te krenula prema dnevnom. "Lucy, što želiš od mene? Reci mi! Što do vraga želiš od mene?!" Povikavši, okrenula se prema kupaoni, gledajući u nju. "Agresija, ljutnja. Počinjem te ljutiti zar ne? Samo ti viči, dobro je to. Možeš me čak i udariti, ako će ti od toga biti bolje. Bit ću tvoja osobna vreća za udaranje." Stojeći mirno na mjestu, gledala je u zbunjenu, ljutu, usamljenu, slomljenu Haley ispred sebe i na trenutak se upitala koja je od njih dvije zapravo duh. "Što, maca popapala jezik? Nemaš koju uvredu, psovku, udarac za mene?" Napravivši nekoliko koraka, stala je ispred nje, izazivajući je. "Makni se." Promrmljavši, Haley je pogledala u nju. Skupivši obrve, Lucy je nekoliko trenutaka promatrala u njene oči koje su poprimile skoro crnu boju i znala je da je točka pucanja blizu. Htjela je dobiti nekakvu reakciju od nje, ali ne ovakvu. Ova Haley ju je plašila više od slomljene, pijane Haley. "Haley... Moraš se smiriti. Duboko diši i smiri se." Nasmijavši se gorko, jezikom je prešla preko usne. "Zašto? Zašto mi svi uporno govorite što da radim?! Nemam dvije godine i ne treba mi netko da ide za mnom i govori mi što, kako i kada! Prestanite se ponašati kao da sam potpuno bespomoćna i nemoćna! Povikavši, rukama je prešla preko lica prije nego je ruku skupila u šaku i zamahnula prema Lucy, no promašila je metu i njena šaka se našla sa tvrdim zidom. Povikavši od boli, Haley je sjela na pod, držeći čvrsto ruku. "Mogla si je slomiti. Haley..." Čučnuvši pored nje, Lucy je promatrala njenu šaku koja je bila crvena, oguljena i koja je krvarila. "Mogla sam, ali nisam. Ova bol nije ništa naspram one koju nosim sa sobom svaki dan." Ustavši se, prošla je pored Lucy te ušavši u kuhinju, ruku stavila pod mlaz vode, osjećajući olakšanje i lagano peckanje. Zatvorivši oči, duboko je udahnula. "Izvoli." Stavivši ručnik na radnu ploču pored sudopera, Lucy se nagnula na zid, promatrajući Haley koja je omotala šaku u ručnik. "Reci mi što da radim?" Pogledavši u Lucy, zatvorila je vodu. "Ne mogu ti to reći." Odmahnuvši glavom, Haley je kratko pogledala u nju, prije nego je prošla pored nje. "Ne mogu ti reći jer duboko u svom srcu, znaš što trebaš napraviti. Samo trebaš malo bolje slušati i znat ćeš što trebaš napraviti." Stavši u hodniku, okrenula se prema njoj i nekoliko trenutaka je promatrala. Izgledala je tako stvarno, tako opipljivo, tako živo. Usmjerivši svoj pogled na njene oči, primjetila je da gleda u nešto određeno, onim snenim i tužnim pogledom. Nije se morala okretati da zna u što gleda. Nije morala pitati. Kimnuvši skoro neprimjetno glavom, duboko je udahnula. "Rekla sam ti da te nikada neću ostaviti samu i planiram održati to obećanje. Ostavila sam ti dnevnik sa razlogom Hales. Sve što trebaš, želiš i moraš znati se nalazi u tome dnevniku. Vidimo se Hales..." I samo tako, nije je više bilo. Kao da nikada nije ni postojala.