Roller Coaster (Book 2) Finished

64. Don't Give Up

Naslonivši se na otok u kuhinji, njene oči su gledale u mobitel, čiji je ekran bio crn. Niall je bio na putu za Japan i na trenutak je poželjela da je s njim u avionu na sigurnom. Daleko od onoga što ju je čekalo danas. Odmahnuvši glavom, uzela je analgin sa otoka te ga stavila na jezik prije nego je uzela čašu sa vodom progutavši bijelu tabletu gorkog okusa.

Podignuvši mobitel sa otoka, otključala ga je te ušavši u poruke, počela tipkati.

Za: Nialler

Hej...znam da letiš negdje iznad neke zemlje ili oceana i da nas dijele tisuće kilometara i isto tako znam da vjerojatno spavaš, ali znam i da se podsvjesno brineš. Samo sam ti željela reći da sam dobro i da ću uskoro krenuti na fakultet. Radije bi bila s tobom u tom avionu, nego se suočila sa današnjim danom, no.. nemam baš puno izbora, zar ne? Javi mi se kad sletiš i pozdravi mi dečke. Volim te. X

Poslavši poruku, duboko je udahnula prije nego ga je vratila na otok. Njene oči su gledale u bijela vrata hladnjaka na kojima su se nalazile slike i podsjetnici. Podsjetnici koji su imali smisla dok je Lucy bila ovdje, fotografije koje su podsjećale na neke sretnije dane. Dane u kojima nije bila mamurna i u kojima nije imala osjećaj da će joj glava eksplodirati.

Odmahnuvši glavom, uzela je mobitel te se okrenuvši se na peti, uputila prema svojoj sobi.

Prolazeći kroz mali hodnik, glavu je držala spuštenu, gledajući u svoje šarene čarape. Nije je mogla podignuti i suočiti se sa svim onim okvirima koji su visjeli u malom hodniku. Nije se mogla suočiti sa nasmijanim licima ljudi na fotografijama. Nije mogla gledati u sve te uspomene i sjećanja, znajući da je to jedino što joj je ostalo.

Ušavši u svoju sobu, duboko je uzdahnula promatrajući u nered ispred sebe. Inače je bila veoma uredna osoba, no uza sve što se događalo, spremanje sobe je bila zadnja stvar na njenoj pameti. Stavivši ruke na bokove promatrala je razbacanu odjeću, mnogobrojne papire, spise, bilježnice i debele knjižurine po cijeloj sobi. Znala je da ima još nekoliko sati prije prvog predavanja i znala je da joj treba nešto što će joj zaokupirati misli te je krenula u spremanje. Pokupivši odjeću u košaru, odnijela ju je u kupaonicu te ju je stavila na pranje. Trebalo joj je malo vremena da shvati točno što i kako jer je Lucy uvijek bila ona koja je prala rublje. Vrativši se u sobu, počela je kupiti papire i stavljati i u fascikle. Podignuvši jedan od mnogobrojnih spisa, ispao joj je iz ruke i svi papiri su se rasuli po podu. Prošavši rukama kroz kosu, duboko je udahnula prije nego ih je krenula kupiti. Već je skoro bila gotova, kada joj je jedan papir zapeo za oko. Sjevši na pod, otvorila ga je te su njene oči prelazile preko urednog rukopisa.

"Ako ne možeš letjeti, trči.

Ako ne možeš trčati, hodaj.

Ako ne možeš hodati, puži, ali što god radila, moraš se nastaviti kretati naprijed."

To je jedno rekao Martin Luther King. To ti ja danas pišem jer znam da ti treba malo motivacije. Znam da imaš puno toga na pameti trenutno i znam da ti ponekad dođe da digneš ruke od svega. Kada pomisliš da je gotovo i kada poželiš podići ruke od svega, pročitaj ovo, duboko udahni i leti, trči, hodaj, puži, ali ne odustaj."

Zatvorivši oči, zgužvala je papir u ruci, bacajući ga u koš za smeće.

Pokupivši ostatak papira, stavila ih je u ladicu radnog stola. Pljesnuvši rukama, stavila ih je na bokove, promatrajući sada čistu sobu. Nasmiješivši se, otvorila je ormar, tražeći nešto što će obući. Ugledavši prljavo sivu haljinicu malo iznad koljena sa volanima i malim smeđim trakicama, izvadila ju je van, stavivši je na krevet. Okrenuvši se prema ormaru, ugledala je smećkastu jaknicu te ju je izvadila, stavivši je pored haljinice. Zatvorivši ormar, nekoliko trenutaka je promatrala u kombinaciju koja se nalazila na njenom krevetu. Okrenuvši se, brzim koracima je otišla u dnevni te otvorivši ormarić sa cipelama pored ulaznih vrata, nekoliko trenutaka je promatrala u cipele, tenisice, balerinke, čizmice i štikle koje su se nalazile unutra. Ugledavši čizmice sa manjom debelom petom i dva remena, izvadila ih je van. Držeći ih u rukama nekoliko trenutaka ih je promatrala.