Roller Coaster (Book 2) Finished

44. Waiting, Hoping and Praying

Lagano otvorivši oči, upijala je bjelinu zidova oko sebe. Jedini zvuk koji je probijao skoro sablasnu tišinu je bio zvuk otkucaja njenog srca koji je dolazio sa aparata s njene lijeve strane. Podignuvši lagano glavu sa jastuka, primjetila je razne cijevi i žice koje su bile prikopčane na njeno tijelo. Pokušala je nešto reći, ali grlo joj je bilo suho i bolno. Vrativši glavu natrag na jastuk, zatvorila je oči slušajući otkucaje svoga srca, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Nije znala koliko dugo je ležala sa zatvorenim očima, slušajući otkucaje svoga srca. Da li je prošlo nekoliko minuta, sati, dana, godina? Činilo se kao da je prošla cijela vječnost prije nego je začula otvaranje vrata.

Otvorivši oči, ugledala je nepoznatog doktora u bijeloj kuti kako se približava njenom krevetu.

-"Dobar dan Lucy. Kako se osjećate?" Stavši na dno njenog kreveta, pogled je sa njenog kartona usmjerio prema njoj.

-"Vode." Uspjela je prošaptati.

Kimnuvši glavom, ostavio je karton te došavši do ormarića, natočio joj čašu vode pruživši joj je.

-"Bolje?" Sjevši pored nje na krevet, lagano se nasmiješio.

-"Puno bolje." Kimnula je glavom, promatrajući ga. Bio je mlad, možda nekoliko godina stariji od nje. Imao je smeđe oči koje su odisale toplinom i brigom.

-"Ja sam doktor Blake i od sada pa na dalje ću se brinuti o tebi."  Uzevši praznu čašu iz njenih ruku, stavio ju je na ormarić.

-"Što se dogodilo?" Progutavši slinu, pogledala je u njega, očekujući odgovore.

-"Nadao sam se da ćeš to ti meni reći. Sjećaš li se ičega?" Ustavši se, ponovno je prišao njenom kartonu, uzimajući ga i pogledom prelazeći preko njega.

-"Sjećam se da sam se probudila i otišla na balkon.." Skupivši obrve, zastala je gledajući u svoje prste.

-"Što se onda dogodilo?" Pogledavši u nju, rukama se naslonio na naslon kreveta.

-"Nisam sigurna.." Prešavši jezikom preko usne, pogledala je u njega.

-"Lucy, moraš mi reći sve čega se sjećaš da bih ti mogao pomoći."

-"Zvučat ću ludo, no.. zaklela bih se da sam vidjela tatu. Stajao je ispred mene i pričao sa mnom."

-"Mhmm.. Jesi li ga i prije vidjela?"

-"Ne, ovo je bio prvi puta. Izgledao je tako stvarno."

-"Sjećaš li se još nečega?"

-"Samo mraka. Zadnje čega se sjećam je mrak. Što se dogodilo?"

-"To pokušavamo otkriti. Nemoj se brinuti, obavit ćemo nekoliko pretraga pa ćemo onda znati više." Približivši joj se, lagano je stisnuo njenu ruku, uputivši joj osmijeh.

-"Nije dobro, zar ne? Nikada nije dobro kad vidiš mrtvog oca i kada pričaš s njim." Pogledavši u njega, odmahnula je glavom.

-"Ne mora nužno značiti da nije dobro. Nemoj se brinuti oko toga."

-"Kada ću moći kući?"

-"Ne još neko vrijeme. Kao što sam rekao, moramo obaviti još neke pretrage a i iskreno, mislim da je bolje da ostaneš u bolnici."

-"Zašto?" Podignuvši obrvu, pogledala ga je.

-"Napravii smo CT snimanje tvojih kostiju koje je pokazalo ubrzano širenje stanica raka."

-"Ništa novo. Znam da se proširio na noge, zato mi je zabranjeno plesanje jer mi kosti postaju prekrhke i ne mogu podnijeti taj napor."

-"Ostavit ću te da se odmoriš a i netko te želi vidjeti." Lagano se nasmiješio te izašao iz sobe.