Roller Coaster (Book 2) Finished

76. Spaces

Sjedivši na stolici ispred velikog ogledala, promatrala je svoj odraz u njemu. Još uvijek je izgledala isto, uz nekoliko malih promjena poput plavih pramenova na vrhovima njene kose. Maskara je naglašavala njene oči u kojima se po prvi puta u nekoliko mjeseci nazirao sjaj. Jedva primjetan, no bio je ovdje. Vidjela ga je, osjetila ga je. Puder je savršeno prekrio tamne podočnjake koji su se još uvijek bili nazirali ispod njenih očiju, a ružičasta nijansa ruža za usne se sjajila na njenim pomalo ispucalim usnama. Velike naušnice sa plavim detaljem su se nazirale ispod njene sada sjajne i zdrave kose. Bijela haljina bez naramenica je naglašavala njenu figuru koja je više-manje ostala nepromijenjena. Nekoliko kila koje je izgubila tokom posljednjih mjeseci je uspjela vratiti.

Nekoliko trenutaka je još sjedila nepomično, promatrajući svoj odraz, pokušavajući se prisjetiti stare Haley. I što je duže gledala, sve više je shvaćala da gleda u odraz nekoga koga više nema. Pred njom se nalazila nova Haley – barem mentalno. Fizički je to još uvijek bila ona. Skrenuvši pogled na desnu ruku, prstom se igrala sa prstenom koji joj je Niall dao. Duboko udahnuvši, ustala se sa stolice te uzela torbicu sa stolića. Bacivši pogled na sat, vidjela je da ima taman dovoljno vremena da dođe na dogovoreno mjesto. Prešavši jezikom preko usne, osjetila je nervozu koja ju je obuzela.

Za nepunih 20 minuta se trebala naći sa Niallom. Prvi puta u nekoliko tjedana. Prvi puta od njihove zadnje svađe. Prvi puta otkako je potpuno izgubila sebe. Prvi puta otkako je pronašla novu Haley koju je trebala predstaviti njemu, a ni sama je još nije upoznala. Zatvorivši oči na nekoliko trenutaka, duboko je udahnula pokušavajući smiriti srce koje je udaralo poput bubnjeva u njenim prsima Stisnuvši šake, pokušala je spriječiti njene ruke da se tresu. Uzevši još jedan duboki udah, otvorila je oči te nesigurnim korakom krenula prema izlaznim vratima.

...

Parkiravši auto pred njoj nepoznatom zgradu, nekoliko trenutaka je promatrala ljude koji su se smijali za stolovima i uživali u opuštenoj večeri. Ugasivši auto, izvadila je ključeve iz pogona te uzevši torbicu sa suvozačkog sjedala, drhtavom rukom otvorila vrata. Izašavši van, duboko je udahnula svježi noćni zrak. Podignuvši pogled, primjetila je tamne oblake koji su se nadvili nad osvijetljenim gradom. Zaključavši auto, uputila se prema ulazu u restoran. Da bi izbjegli novinare i paparazze, Niall je odlučio da se nađu u novotvorenom restoranu i da dođu odvojeno. Ali, kada se već približila ulaznim vratima, primjetila je more bliceva i shvatila je da plan nije uspio. Već su bili tu. Preokrenuvši očima, ubrzala je korak te se ne obazirući na njihova pitanja i dozivanja uputila u restoran.

"Dobra večer." Podignuvši pogled, ugledala je mladu djevojku u rnoj haljini kako je gleda sa osmijehom na licu. Približivši joj se, lagano se nasmijala "Dobra večer. Stol za dvoje na ime Horan?" Gledavši u djevojku, primjetila je da je osmijeh s njenog lica nestao a da ga je zamijenio izraz pun sreće, čuđenja i uzbuđenja. "Haley, zar ne?" Kimnuvši glavom, Haley ju je gledala zbunjeno. "Ta sam. Možeš li me molim te odvesti do moga stola?" Osmijeh koji se ponovno pojavio na licu djevojke sada je opet nestao. Osjetila je grižnju savjesti, no nije bila raspoložena za slikanja i sve uobičajene procedure. Samo je željela doći do svog stola i Nialla. Kimnuvši glavom, okrenula se te krenula bez riječi a Haley je krenula za njom. Dostignuvši je, lahano ju je uhvatila za ruku. "Oprosti, nisam uhvatila tvoje ime?" Pogledavši u djevojku nasmijala se. "Vanessa." Kimnuvši glavom, Haley je jezikom prešla preko usne. "Vanessa, drago mi je. Ja sam Haley." Ispruživši svoju ruku prema Vanessi nasmijala se promatrajući šokiran izraz na njenom licu. "Drago mi je." Promucavši, pružila joj je svoju ruku. "Oprosti zbog onog maloprije. Nisam očekivala da ću vidjeti novinare ispred restorana." Odmahnuvši glavom, Vanessa je pogledala u nju. "Sve je u redu. Zapravo je moja krivica. Nisam trebala onako reagirati. Ti i Niall niste prvi slavni par koji je došao u ovaj restoran u potrazi za privatnošću." Nije joj ništa odgovorila, samo ju je nastavila slijediti niz hodnik do kutka koji je bio stvarno intiman. Podignuvši pogled ugledala je Nialla koji se ustao čim ju je vidio.

Promatrala je kako se osmijeh pojavljuje na njegovom licu, promatrala je kako mu se oči sjaje. Promatrala je kako se ustaje i kreće prema njoj. Osmijeh na njeno licu je bio velik poput njegovog, njene oči su bile pune suza a njezine ruke su se instiktivno raširile i pronašle put oko njegovog vrata. Zarivši glavu u njegovo rame, zatvorila je oči, udišući miris njegovog parfema. Osjetila je njegov topli dah na svome vratu, osjetila je nježne poljupce koje su njegove usne ostavljale na njenoj koži. Osjetila je kako pojačava svoj stisak oko njenog struka kao da se boji da mu ne pobjegne.

Nekoliko minuta su stajali zagrljeni okruženi tihom glazbom koja je dopirala iz zvučnika. Kada je osjetila kako Niallov stisak oko njenog struka slabi, maknula je glavu sa njegovog ramena. Otvorivši oči, pogledala je u njega. Njegove plave oči su sjale posebnim sjajem i činilo joj se da bi se mogla izgubiti u njima kao nebrojeno puta prije. Nije se ni snašla kada su njegove usne dotakle njene, ostavljajući je bez daha.

...

Sjedivši preko puta njega, nervozno se igrala sa prstima u svome krilu. "Lijepo izgledaš." Njegov glas je bio melodija za njene uši i melem za njenu ranjenu dušu. Osjetivši kako se crveni u licu, nasmijala se pogledavši u njega. "Hvala. Ni ti ne izgledaš loše." Odmahnuvši glavom, jezikom je prešao preko usne. "Kako si?" Pogledavši je u njegovim očima, duboko iza njihovog plavetnila ugledala je tračak nečega. Možda straha, nesigurnosti? Slegnuvši ramenima, duboko je uzdahnula, lutajući očima nekoliko trenutaka po slikama na zidovima prije nego se zaustavila na njegovom licu. "Bolje? Barem mislim.." Lagano se nakašljala, progutavši knedlu. "Kako si ti?" Lagano se nasmiješila pogledavši ga. "Neću lagati, imao sam i boljih dana. Zaynov odlazak je bio vrlo težak. No, pretpostavljam da je bilo za očekivati, razumiješ? Znali smo, osjećali smo da nešto nije u redu no..odlučili smo skrenuti pogled i pretvarati se da je sve u redu. Tako je moralo biti, valjda." Slegnuvši ramenima, otpio je gutljaj piva, promatrajući je.

"Sve se događa s razlogom, zar ne? Mislim, mora se događati s razlogom, jer inače u čemu je svrha? Čemu bol, ljubav, odanost, prijateljstvo, smijeh, radost, mržnja? Čemu sve, ako se iza svega što nam se dogodilo, događa i što će se tek dogoditi ne stoji nešto više?" Prešavši jezikom preko usne, jednu ruku je stavila na Niallovu. Osjetivši njegovu toplu kožu na svojoj, osjetivši nježno pomicanje njegovog palca po njenoj koži, nasmiješila se. "Drugačija si." Njegov glas je bio nešto glasniji od šapta, no čula ga je. Čula je i sve ono što nije izgovorio. Kimnuvši lagano glavom, zagrizla je usnu. "Znam." Htio je nešto reći, no prekinuo ih je konobar koji im je donio večeru.

"Hvala." Pogledavši u konobara, lagano se nasmiješila prije nego je pogledala u Nialla. "Hvala." Vidjela je pogled koji je uputio konobaru i osjetila je tračak ljubomore u njegovom glasu. "Ako nešto budete trebali, zovite." Rekavši to, okrenuo se i otišao. Odmahnuvši glavom, Haley se nasmijala. "Nedostajalo mi je to." Pogledavši u njega sa osmijehom na usnama, podignula je obrvu. "Što to?" Ispreplevši svoje prste sa njenima, palcem je prelazio preko prstena kojeg je nosila. Njegovog prstena. "Tvoj smijeh. Bojao sam se da ga više neću čuti." Osmijeh je nestao sa njenog lica te je jezikom prešla preko usne. "Dugo se nisam smijala. Dugo je boljelo smijati se. Dugo je boljelo biti sretan, znajući da ona to više neće biti. Znajući da se više nikada neće nasmijati." Kimnuvši glavom, pustio je njenu ruku. "Drago mi je da se nakon toliko vremena smiješ ponovno. Znam da je i njoj drago i da bi željela da si sretna." Pogledavši u njega, nasmijala se kimnuvši glavom.

....

Ležeći u krevetu, njegove plave oči su promatrale njeno uspavano lice. Vidio je promjenu na njoj, osjetio je promjenu u njoj. Bili su tako blizu, a tako daleko.

Dok je pričala, dok se smijala i razgovarala, dok ga je grlila i ljubila – osjetio je nedostatak nečega. No nije znao čega. Osjetio je prazninu i rutinu koja se polako ali sigurno uvukla u njihovu vezu. Osjetio je kako se prostor između njih sve više i više povećava.

Prostor koji je bio ispunjen svim tajnama, zagrljajima, osmjesima, poljupcima, planovima, nježnim riječima, trenucima i svim onim riječima koje su htjeli – a nikada nisu izgovorili.

Prostor koji ih je razdvajao i spajao u isto vrijeme.

I koliko god se trudio, nije mogao doprijeti do nje.

Znao je da je samo pitanje vremena kada će prostor i sve što ih je vezalo, postati toliko veliko i duboko da se više neće moći vratiti na staro.

Znao je da je samo pitanje vremena kada će se sve raspasti pred njegovim očima i kada će mu sve kliznuti kroz prste.

I nije mogao a da se ne pita, tko će povući prvi potez? Tko će započeti svađu? Tko će dići ruke i jednostavno odustati? Tko će zaboraviti sve o čemu su sanjali i sve što su planirali? Tko će prvi reći zbogom?