It was an accident/ l.t

Kristin ?!

Oke, meni se čini da se vama ova priča više ne sviđa i da vam je postala dosadna.. Nitko više ne komentira, niti itko iznosi svoja mišljena o ovome. Ako vam se imalo sviđa komentirajte da znam dali da nastavim pisati. Hvala!

Louis bi kroz koji dan trebao izaći iz bolnice. Oporavak jako dobro napreduje, čak se i doktor iznenadio kada je vidio nalaze. Uvijek je bio snažan pa tako i sada i nadam se da će takav i ostati. Užasno se trudi kako bi meni i malenom osigurao siguran i dobar život, ponekad zna reći kako se boji da neće biti dobar otac, no ja znam da hoće, već vidim koliko će ga razmaziti. Kada bi mi neko prije svega sedam mjeseci rekao da ću ostati trudna sa Louisom i to sa devetnaest godina, rekla bih mu da je lud. Tada sam samo mogla sanjati Louisa bio mi je nedostižan i nikad ne bih pomislila takvo što, a vidi mi sada golemi trbuh u kojem se razvija plod moje i Louisove ljubavi.

Odlučila sam Louisa iznenadi, pa sam napravila njegov najdraži kolač od čokolade. Otvorim lagano vrata, ali prizor koji vidim iznenadi mene i učini da moje srce i dah stanu. Zatvorim oči i kutija u kojoj se kolač nalazi padne na pod, bez i jedne riječi se okrenem i krenem prema dizalu. Začujem kako doziva moje ime pa ubrzam korak, ipak bio je brži pa se dvije ruke se nađu oko mene sprječavajući me da nastavim dalje hodati. Okrene me prema sebi, no ja ga odbijam pogledati u oči „Molim te" zajeca „Pogledaj me" kaže te podignem svoj pogled pun suza i razočaranja, podignem ruku sprječavajući ga da bilo što kaže „Nemoj, samo šuti" uzdahnem te drhtavim glasom nastavim „Upravo si se ljubio sa onom medicinskom sestrom i da se nisi usudio reći da sam sve krivo shvatila jer nisam" kažem i puštam suze niz moje obraze. Njegov pogled je bio slomljen „Rose, molim te" ponovno zajeca što učini da moje srce pukne još više „Razmisli malo o svemu, o svojim postupcima i jesam li ja stvarno ona prava ili je sve to samo zabluda zbog djeteta" zastanem te nastavim glasom punim bola „Jer mi te ne sprječavamo" okrenem se te krenem prema dizalu. Ove riječi nisu samo boljele mene, boljele su i njega jer zadnji puta kada sam čula kako je izgovorio moje ime slomilo me.

Stavljam zadnju majicu u kofer te ga zatvaram dok jedna suza sklizne niz moje lice. Kao što sam rekla za koji dan ga puštaju iz bolnice, ali ja neću biti ovdje jednostavno ne mogu. Nakon svega što se dogodilo danas trebam razmisliti o svemu. Kući ne mogu jer vršili bi golemi pritisak na meni, kako se trebam pomiriti s njim zbog djeteta, to je samo malena greška. Priznajem malena je, ali boli užasno i jednostavno koliko god ja željela prijeći preko toga ne mogu. Izađem iz stana te ga zaključam i stavim ključeve ispod tegle sa cvijećem koja je stajala pored ulaznih vrata. Čim sjednem u automobil utipkam meni dobro poznati broj „Mogu li doći kod tebe na neko vrijeme" kažem čim začujem glas sa druge strane „Rose, što se događa ?" odmah me upita „Mogu li ?" ne postavljajući mi nova pitanja odgovori pozitivnim odgovorom, te se zaputim prema njemu.

Louis P.O.V

Vratim se u sobu suze su padale jedna za drugom. Ugledam Kristin kako sjedi na krevetu sa prekriženim nogama, osmjehne mi se „Zašto si to napravila?" upitam ju ljuto. Nisam ju ja poljubio niti sam joj uzvratio, možda sekundu prije nego li je Rose ušla u sobu Kristin me je poljubila, što je najgore kada sam ju odgurnuo bilo je prekasno Rose je to vidjela i svatko normalan bih pomislio isto što i ona. Osjećam se užasno, srce me boli i grlo me steže zbog suza koje žele izaći na vidjelo no ja ih ne puštam, moram ostati snažan. Ustane se te dođe do mene i stavi jednu ruku na moja prsa te mi se približi, no ovaj puta ju spremno odgurnem „Jesi li poludjela ?" upitam ju „Zbog tebe me je upravo napustila žena za koju bi dao cijeli svijet !" kažem sa povišenim tonom„Budi mi zahvalan sada možemo mi imati nešto" kaže zavodljivim glasom, no meni to uopće nije bilo zavodljivo, što više zgadilo mi se „Mi nikada, ali nikada nećemo imati ništa" svaku riječ sam posebno naglasio. Od nje dobijem samo jedan zbunjeni pogled „Mislila sam" nasmijem se od muke te ju spriječim da kaže ostatak rečenice „Krivo si mislila sada odlazi, makni se od mene. Ne mogu te više gledati" brzim i ljutim korakom izađe iz sobe te zalupi vratima. Napokon sjednem na krevet i pustim suze, glavu stavim u ruke te tiho zajecam. Napokon sve bude uredu i sve ide odlično i onda se ovo dogodi. Čemu sam to zaslužio, tražio sam samo malo, a to je ona. Sad je sve uništeno, vrata sobe se otvore te uzdahnem i prijeđem rukama preko lica brišući suze. Nisam mogao podići glavu da pogledam tko je ušao u sobu, nisam imao snage. Krevet kraj mene se udubi, jedva podignem glavu te ugledam Marie. Ona je bila jedna od onih starijih medicinskih sestra koje su uvijek dale sve da vam izvuku osmijeh na lice, one koje su radile i više nego što je njihov posao tražio „Slušam" kaže ne mičući pogled sa bijelog zida ispred nas. Nakon što joj sve ispričam kako je bilo bez preuveličavanja ili dodavanja nečega što se nije dogodilo samo me upita „Voliš li ju ?" nasmijem se i pogledam u stranu. Nisam ni stigao odgovoriti na njezino pitanje lagano me udari par puta u lijevo rame i ustane se „Onda se bori i osvoji njezino srce ponovno, budi muško prihvati grešku i ispravi ju" kaže te izađe iz sobe. Nasmijem se, iako me nije mogla čuti jer je otišla, prihvatim ono što kaže. Boriti ću se za nju, za nas.