It was an accident/ l.t

Time

Ostavite mi u komentrima vaše mišljenje kako vam se sviđa nastavak. Hvala.

Jutarnje mučnine najveći problem nas trudnica. Obrišem usta nakon što sam oprala zube te izađem iz kupaonice „Jesi li uredu ?" iako je navikao i znao odgovor, Kevin je uvijek pitao isto pitanje kako bi se uvjerio da sam stvarno uredu. Nasmijem se i kimnem glavom „Hoćeš li nešto jesti prije nego krenemo" odmahnem glavom i odem u sobu kako bih se obukla. Obuči ću nešto udobno jer ipak idemo u bolnicu na ultrazvuk i nitko me neće gledati. Odlučim se za crne tajice i običnu bijelu malo širu majicu kratkih rukava. Stavim par prstena na ruku i ogrlicu koja je kao privjesak imala džepni sat. Vani je bilo prohladno zbog kiše koja je padala cijelu noć pa obučem traper jaknu i bijele starke. Kosa mi je bila u neurednoj punđi, šminke nisam imala jer sam ju smatrala nepotrebnom. Izađem iz sobe i uzmem torbu, zaključam vrata i siđem pred zgradu. Kevin me je već čekao ispred zgrade u autu.

„Stvarno ne možeš ostati ?" upitam ga jer nisam htjela ići sam na pregled. Odmahne glavom „Ne, oprosti, ali ovo mi je stvarno bitan sastanak" kaže te kimnem glavom i poljubim ga u obraz vidimo se. Nisam se ljutila na njega ipak znam da mu je taj sastanak bitan. Ipak radi se o izložbi njegovih radova. Sjednem na stolicu u čekaonici pošto je bilo dosta trudnica znala sam da neću tako skoro doći na red „U kojem si mjesecu trudnoće ?" podignem pogled i ugledam ženu u nekim ranim tridesetima, vrlo lijepih crta lica i plave kose „Am, uskoro sedmom" tiho kažem te se ona nasmije „Vrlo si mlada za majku" kaže sa malenim smiješkom „Ovaj da" bilo mi je užasno neugodno jer ipak trenutno sam bila najmlađa djevojka u čekaonici, ni sama nisam mislila da ću ostati trudna u ovim godinama, ali desilo se. Stavim par pramenova iza uha koji su mi ispali iz punđe ponovno pogledam u tu ženu „Vidim da ti nije baš lako pričati o tome" tiho kaže te ja kimnem glavom i dalje gledajući u svoje nokte „Oprosti znam da ne bih trebala zabadati nos u tuđi život, ali znam kako ti je" podignem glavu i pogledam u nju „Stvarno ?" pitam ju znatiželjno, zamišljeno kimne glavom „Imala sam 17 godina i bila sam ne promišljena" zastane i pogleda me „On nije htio dijete, a svojima sam se bojala reći jer znam da bi me ubili, pa sam abortirala" šokirano pogledam u nju „Znam, vrlo glupa odluka. Dobro si postupila kada si odlučila da zadržiš dijete" kaže i obriše jednu suzu koja joj je uspjela pobjeći „Jer nakon toga mi je trebalo dosta vremena da prihvatim činjenicu što sam to napravila, ali i dalje se grizem zbog toga. Nakon pet godina sam ponovno ostala trudna sa svojim sadašnjim mužem, ali imala sam spontani pobačaj i onda mi je trebalo dosta dugo da se saberem i prihvatim da ovaj puta nisam ja kriva" kaže i lagano se nasmiješ. Nakon svega ovoga ona je imala snage nasmiješit se, po tome sam shvatila koliko je psihički snažna osoba. Crnokosi dečko dođe do nje vjerojatno njezin muž i pomogne joj da se ustane te odu u ordinaciju. Njena priča me je tjerala na razmišljanje koliko sam ja zapravo sretna. Louis prihvaća i voli ovo maleno biće u meni, moji i Louisovi roditelji također, a ja se ipak ponekad žalim umjesto da budem zahvalna na svemu. Netko sjedne pored mene te podignem pogled i ugledam plave oči i osmijeh koji mi je toliko nedostajao „Louis !?" bila sam totalno zbunjena „Oprosti što kasnim, malo sam se pogubio imaju previše odjela i katova" kaže te se nasmije, dok sam ja i dalje bila zbunjena „Kevin te je zvao" kažem kada napokon složim sve kockice u glavi „Zapravo ja njega jer sam vidio u kalendaru da je danas pregled" kaže „Kevin nema nikakav sastanak, jel tako ?" pitam te se on nasmije „Pa to je bila djelomična istina, ima ga, ali ne sada neko tek za dva sata" kaže te ka lagano lupim u prsa rukom „Glupi ste oboje" kažem, on se samo nasmije. Što je s njime danas, samo se smije „Louis jesi li ti nešto pio ?" pitam ga, samo zbunjeno odmahne glavom.

„Idemo na neki ručak ?" upita me te kimnem glavom „Može nisam ništa jela danas i umirem od gladi" kažem i dobijem ljuti pogled od Louisa „Moraš jesti" bio je ljut jasno se čulo po njegovom glasu „Imala sam mučnine i povraćala sam, ne mogu jesti kad mi je muka" sad sam i ja bila živčana „Znam, oprosti" nisam ništa rekla jer je u tom trenu parkirao ispred nekog restorana. Otkopčam sigurnosni pojas i izađem iz auta. Uđemo u restoran u kojem je bilo svega šestero ljudi i to mi se svidjelo jer je bilo mirno i tiho, restoran je bio dosta sređen, ali ipak je imao tu notu koja je davala osjećaj ugodnosti i topline. Sjednemo za stol koji je bio na kraju prostorije i tamo smo imali dozu privatnosti i nisu nas mogli vidjeti. Do nas dođe konobarica, uz smiješak nas ljubazno upita što bi smo htjeli naručiti. Louis se odluči za ribu sa žara uz povrće kao prilog, dok sam ja ipak uzela piletinu sa krumpirom u umaku od gljiva. Ovaj restoran je savršen, osoblje je ljubazno, a interijer je ugodan „Sada ti dajem priliku da mi objasniš" odlučim prekinuti tišinu. Htjela sam čuti što se točno dogodilo, prođe rukom kroz kosu i nagne se kako bi bio bliže meni. U dva sata mi je sve ispričao od početka do kraja i nije izostavio ni najmanji detalj. Ustanemo se te Louis ode platiti, pričekam ga kraj vrata.

Nakon ručka odlučili smo se prošetati malo po parku koji je bio iza restorana. Hodali smo u tišini cijelo vrijeme sam gledala u pod i šutala maleni kamenčić. Uhvati me za ruku te napokon podignem pogled sa poda prema njemu „Idemo sjesti na onu klupicu" pokaže slobodnom rukom na klupu koja je bila udaljena svega par metara od nas. Složim se s njime „Rose" kaže te podignem pogled sa svojih patika na njega „Hoćeš li se vratiti kući ?" pita me, njegovo raspoloženje se utrenutku promijenilo. Od sretnog i veselog dečka u tužnog i nervoznog. Teško uzdahnem „Biti ću još par dana kod Kevina" odgovorim na njegovo pitanje, sagne glavu i kimne glavom u znak razumjevanja „Idemo postaje hladno, ne želim da se prehladiš" tiho kaže, ustanemo se sa klupe i krenemo natrag prema autu. Znam da ga je ovo povrijedilo, ali treba mi vremena.