Želim ostati tvoja. Zar tražim previše?

44. dio

Barbara P.O.V

Jučer mi je trener rekao da moram otići u Torino zbog nekakvih papira. Nisam mogla odbiti pa sam rekla da ću rado otići. Paulinu je čuvala dadilja, a Marko je otišao na trening. Rekao mi je da se ne žurim i da vozim oprezno, što i inače radim. Došla sam do semafora i bilo je zeleno. Crni džip je htio proći kroz crveno svijetlo u zabio se u mene. Osjetila sam samo jaku bol. Pred očima mi je bila jaka magla i čula sam trubu automobila. Kada sam se probudila nisam bila sigurna gdje sam, ali kada sam vidjela liječnika znala sam da sam u bolnici. Sve mi je bilo mutno i nisam mogla pomicati glavu. Oko glave sam imala zavoj, noga mi je bila u gipsu kao i ruka. Netko je uletio na vrata i to je bio Marko. Nisu mu dopustili unutra, dok mi ne promjene zavoj na glavi. 

Liječnik: Da li me čujete?

Ja: Da... Što mi se dogodilo??

Liječnik: Imali ste saobračajnu nesreću. Slomili ste ruku, nogu, tri rebra i dobili blaži potres mozga jer ste udarili glavom. 

Ja: Isuse Bože...Je li Marko tu?

Liječnik: Vaš je zaručnik tu, ali moram prvo porazgovarati s njim.

Ja: U redu.

Liječnik P.O.V

Ima sreće što je živa jer malo je slučajeva koji se tako dese. Nismo joj sve rekli. Neznamo kako je uspijela ispasti iz auta kada je udarena. Vjerovatno da je proletjela, kroz staklo ispred nje. Čudim se kako joj nije razbijena glava, nego ima samo šljivu. Teško je za povjerovati da je preživjela. Stvarno ima sreće. Sve smo to ispričali i njenom zaručniku Marku. Vidjelo se da mu nije baš svejedno. Saznali smo da se bavi treniranjem nogometaša i da tamo radi kao fizioterapeut. Trebaz će joj dugo vremena da se vrati tom poslu jer ipak to nije malena povrijeda. Mogla je slomiti vrat, ali srećom nije. Bojimo se da bi se njeno stanje moglo pogoršati, jer je njega glava preživjela jaki udarac. Za sat vremena ide na Ct, pa ćemo tek onda znati o čemu se radi. Dopustili smo Marku da uđe k njoj, dok nebude bilo vrijeme da ide na CT. 

Marko: Barbara! Jesi dobro?

Barbara: Jesam, ne brini se ti ništa. Gdje je Paulina?

Marko: Doma je sa dadiljom. Kako se to dogodilo?? Kako si uspjela izletjeti iz auta?

Barbara: Šta..kako misliš izletjela iz auta?

Marko: Zar ti nisu rekli? Izletjela si kroz prednje staklo.

Barbara: Neznam o tome ništa. Nesjećam se svega točno. Znam samo da kada sam htijela proći kroz zeleno da se neki džip zaletio u mene, neznam je li bilo slučajno ili namjerno. 

Marko: To moramo, prijaviti policiji, jer oni kažu da tamo nije bilo nikoga osim tebe.

Barbara: Ja neznam, to se samo meni može dogoditi. Zašto sam ja uvijek nečija meta i zašto mene svi žele ubiti dovraga!!!

Marko: Nemoj se uzrujavati, sve će biti u redu. Naći će tog idiota pa makar ga ja sam išao tražiti.

Barbara: Bilo bi najbolje da se vratiš kući Paulini, da nebi plakala. 

Marko: Nebrini se neće, dadilja dobro pazi na nju. 

Barbara: Dobro, onda samo budi tu uz mene i neidi nikuda.

Marko: Bit ću tu naravno, nego gdje bi ja išao.

Marko P.O.V

Neznam što bih rekao, zašto nju baš uvijek uhvati neka nesreća. Nepada mi na pamet koja bi to osoba mogla biti i koja bi osoba uopće htijela njoj nauditi. Da sam bar išao s njom ili da sam ja išao sam bez nje. Neznam zašto se nisam ponudio da idem, ali kada sam vidio kako ona želi ići i bila je sretna kada joj je trener rekao da ide u Torino. Kako god bilo da bilo, sada se ništa nemože promijeniti, što je bilo bilo je. Potrudit ću se biti što više vremena uz nju. Kasnije smo još pričali i doašo je liječnik i odveo ju je na CT. Čekao sam nestrpljivo dok sestra nije došla i rekla da će morati na operaciju. Rekla je da ima krvarenje u glavi. Sve mi se srušilo, u jednom trenutku nisam mogao disati. Sestra mi je rekla da pođem s njom do operacijske dvorane i da tamo čekam. Sjeo sam ispred i čekao. Prošla su dva sata i liječnik je izašao. Doktor je rekao da je u kritičnom stanju i da je pitanj da li će preživjeti. Kažu da su pokušali što su god mogli. Sad kako joj Bog pomogne. Želio bi da sam ja na njenom mjestu, a ne ona. Moja curica...može biti da sada razmišlja o anđelima kako je čuvaju. Nisam se mogao suzdržati nego sam izašao iz bolnice otišao na policiju sav uplakan kao zadnja pičkica i rekao sve što je i ona meni. Rekli su da im je pobjegao Goran i da najviše slute na njega. Poslali su dva policajca da čuvaju njenu sobu i da paze da nitko nepoznat ne ulazi kod nje unutra. Zvao me Pjaca.

Pjaca: E gdje si?

Ja: U bolnici sam.

Pjaca: Šta je bilo? 

Ja: Barbara je doživjela saobračajnu nesreću i malo prije je došla sa operacije i kažu da je upitno hoće li preživjeti.

Pjaca: A jebote. U kojoj ste bolnici?

Ja: A tu eto blizu vaših zgrada, u Torinu.

Pjaca: Dolazim odmah i pitat ću Luciju da li želi ići.

Ja: Ma ajde, samo dođi.

Pjaca P.O.V

Šta je sad ovo? Odjednom. Jučer smo se normalno čuli i bilo je sve u redu, a sad se nezna hoće li preživjeti. Rekao sam Luciji i ona je rekla da ne želi ići. Nisam imao vremena raspravljati se s njom pa sam uzeo ključeve od auta i krenuo kod njih. Kada sam doša dva su policajca stajala pred Barbarinom sobom, a Rog je sjedio na stolici, plakao je. Bilo mi ga je žao gledati takvoga. Došao sam do njega i započeo razgovor.

Ja: Marko, šta je bilo??

Rog: Ma ne pitaj ništa. Šta ću ja ako umre?!!!

Ja: Ma daj!! Neće umrijeti, znaš da će se nekako izvući!

Rog: Nadam se da hoće!

Ja: Nemoj zaboraviti da ima Boga. Siguran sam da će preživjeti.

Rog: Nadam se da je tako. Jer ako nije, ubit ću onoga tko joj je to napravio majke mi moje. Pic, zašto baš nju uvijek uhvati takva nekakva nesreća?

Ja: Očito je da tako mora biti. Moraš skupiti snage i ne plakat!! Ja ću tu biti cijelo vrijeme i bit ću ti podrška!

Rog: Hvala prijatelju!

Ja: Ma nema na čemu! Samo se nebrini, sve će biti u redu!

Rog: Nadam se!

------------------------------------------------------------------------------

EVO GA LJUDI NOVI DIO ZAVRŠEN. MALO JE DUŽI I TUŽNIJI. ŠTA VI MISLITE HOĆE LI BARBARA PREŽIVJETI I HOĆE LI LUCIJA ODLUČITI DOĆI VIDJETI SVOJU BIVŠU PRIJATELJICE? 

PUSAAAAAAA!!!!