Hercegovko? Volin te. [završena]

Daddy

Ante Rebić's point of view

"Hope i Lenna su moje, zar ne?" Upitao sam ju prije nego me stigla izbaciti iz stana. Zaustavila se. Nije se okretala, samo je stajala u mjestu bez ijedne jedine riječi. Prišao sam joj. "Jesu, zar ne?" Ponovno sam upitao. Nije se micala. Tijelo joj je podrhtavalo. Približio sam se za još jedan korak i tako u potpunosti maknuo prostor između nas. Obgrlio sam ju oko struka. Počela se opirati, ali nisam imao namjeru pustiti ju. Okrenuo sam ju prema sebi. Ponovno se nije micala, bila je poput kipa. "Moje su?" Tiho prošapćem na njezino uho. Primjetio sam da joj se koža naježila.

Nasmijao sam se zadovoljno. I dalje sam imao utjecaj na nju. Odmaknula se od mene. Vidio sam u njezinim očima bijes isprepleten boli. Pred očima mi se stvorila slika Marine prije pet godina. I dalje me tako gledala. "Zašto mi i dalje pokušavaš sjebat život?" Izderala se na mene. "To su i moja djeca. Imam pravo znati da sam otac." Izderao sam se i na na nju. Pregrizao sam jezik. Nisam se došao ovamo svađati s njom.

Uhvatio sam ju za zapešće. "Pusti me." Procijedila je kroz zube. "Pustit ću te pod uvjetom da razgovaramo kao dvije odrasle osobe. Pobogu tebi je dvadeset i devet, a meni trideset." Rekao sam gledajući u njezine oči. Nije izgledala nimalo starije, ali je zato izgledala umornije. Sklopila je oči. I dalje je bila najljepša žena koju sam upoznao, kao i najtvrdoglavija. Zato sam znao da ovo neće biti lako, ali bio sam spreman na sve kako bih imao njih tri u svom životu.

"Uredu." Progovorila je. Slabašno sam se nasmijao i pustio njezinu ruku. Sjeli smo na kauč. Ona je gledala ispred sebe, a ja u nju. "Slušam." Rekla je i pogledala me na kratko. Znao sam koliko je prkosna i inatljiva. Znao sam da je ovo sada prkos. "Želim ti se ispričati za sve što sam ti priredio. Znam da sam posesivni i ljubomorni kreten, ali volim te više od vlastitog života. Nisam mogao podnijeti da te itko drugi gleda ili dira osim mene. Znam da to nije isprika za ono što sam napravio, ali iskreno se kajem Marina. Moj život je nestao kada si ti izašla iz njega. Sve se ugasilo i postalo crno. Zanemarivao sam treninge, nisam izlazio, bio sam stalno kod kuće, a najbolji prijatelj mi je postao alkohol. Do jučer se nisam odvajao od njega. A onda su se pojavili Luka i Marija." Na spomen Marijina imena ugledao sam smiješak na njezinom licu.

"Marija nas je natjerala da preuredimo stan. Natjerala me da krenem kod psihologa jednom tjedno i od ponedjeljka se vraćam treninzima. Bio sam u jebenoj komi punih pet godina. Mrzio sam sebe i svoje postojanje. Umro sam. Kada sam vidio da si se vratila u Milano nešto je u meni oživjelo. Ali onda sam saznao da imaš djecu. To me pokosilo. Mislio sam da si našla nekoga i da si sretna s nekim drugim muškarcem. Htio sam sve porazbijati. Onda mi je Marija pokazala neki članak u kojem se ja spominjem kao mogući otac Hope i Lenne. Bio sam šokiran. Nisam znao kako bih reagirao. Pogledao sam njihovu sliku i shvatio sam da se moram boriti za vas pa makar umro pokušavajući. Znam da ne zaslužujem drugu priliku, ali daj mi još jednu šansu da dokažem koliko mi je stalo. Samo ti želim dokazati koliko mi značiš i trebaš. Želim biti otac Hope i Lenni, želim sudjelovati u njihovim životima. Želim da krenemo ispočetka i stvorimo naš sretan završetak." Završio sam s monologom.

Marina je gledala u mene bez riječi. Spustila je pogled. "Ne mogu ti vjerovati, Ante. Već sam ti jednom dala srce pa si ga sjebo. Ne mogu opet prolaziti kroz to. Cure me trebaju, a ja bi samo izgubila volju za životom da ostanem povrijeđena." Primjetio sam suze u očima koje je očajno pokušavala zadržati. Pažljivo sam obrisao suze. I dalje sam držao njezino lice u svojim dlanovima.

"Znam da mi ne možeš odma vjerovati, ali daj mi šansu. Potrudit ću se i oko tebe i oko cura. Samo želim biti dio vaših života." Molećivo ju pogledam. Pogledala me te je spustila pogled. Igrala se s prstima što je značilo da razmišlja. "Uredu. Ali idemo polako." Kaže ozbiljno te me pogleda.

Srce mi je htjelo iskočiti od silne sreće. Uzeo sam njezinu ruku i položio ju na mjesto gdje se nalazilo srce. Slabašno se osmijehnula. Čvrsto sam ju zagrlio kao da je posljednji put. Znao sam da ovaj put nema isprika, ne smijem sjebati sve.

Naomi's point of view

Djevojke su silno želje ići kući, a ja nisam znala je li Ante otišao. Odlučila sam da ću otići kući bez obzira bio on tamo ili ne. S obzirom da je parkić bio pored zgrade do stana nam je trebalo pune tri minute. Otključala sam vrata i ugledala Antu i Marinu kako se grle. Ante nam je mahnuo. Cure su potrčale prema Marini čvrsto je zagrlile.

"Cure, želim vas upoznati s nekim." Marina je izgledala sretno i svakako bolje nego kada sam otišla. Bilo mi je drago što su se pomirili, ali sigurno neću mirno stajati ako ju ponovno povrijedi. Sjela sam na kauč nasuprot njih. "Hope, Lenna, ovo je Ante, vaš tata." Njih dvije su zinule. Izgledale su kao dvije ribice. Odmah su skočile na Antu i čvrsto ga zagrlile. Ante je nosio prekrasan osmijeh, a Marina ih je gledala s tolikom količinom ljubavi. Bili su preslatki skupa.

"Vrijeme je za spavanje, hiperaktivke." Rekla je Marina. "A daj, mama, želimo još biti s tatom." Napravile su puppy face i znala sam da ih sada sigurno neće odbiti. "Ide i tata s nama." Rekla je te je pogledala Antu. Bio je iznenađen, ali nije skidao osmijeh s lica. Hope i Lenna su otrčale u sobu, a Marina je krenula za njima. Prišla sam Anti.

"Povrijedi je još jednom i ostat ćeš bez onoga što te čini muškarcem i onog što ti donosi novac." Izgledao je uplašeno pa sam nabacila osmijeh. "Drago mi je da je sve uredu među vama, ali napravit ću ono što sam rekla ukoliko ju povrijediš." Ante je kimnuo glavom, te je nastavio prema sobi.

*****
Naomi je opasna. ;)

Ne znam što se događa sa mnom, višak inspiracije očito.

M.