Hercegovko? Volin te. [završena]

To je prošlost i neka tamo i ostane.

Lenna Petrović's point of view

Gledala sam u svoj odraz u ogledalu. Modro plava haljina savršeno je pratila liniju mojeg tijela sve do mojih koljena. Vani je bilo dovoljno toplo, ali sam ipak odlučila uzeti jaknicu. Stavila sam manju ogrlicu koju sam dobila na poklon od majke za moji petnaesti rođendan. Naušnice su bile male s obzirom da nisam voljela glomazne i napadne naušnice.

Kosu sam nakovrčala i jedan dio sam podigla u nisku punđu. Šminke sam stavila minimalno jer ne volim imati previše šminke na sebi. Stavila sam malo mog omiljenog parfema - ni sa čime nisam pretjerivala jer to nije bio moj stil. Na noge sam obula udobne i elegantne salonke i bila sam zadovoljna svojim izgledom.

Iako su mi majka i otac oboje bili visoki, ja baš i nisam bila nešto naročito visoka - samo metar i sedamdeset. Malo razočaravajuće, ali da se živjeti s time. Uzela sam mobitel te sam se napokon odlučila spustiti u predvorje. Mama mi je dojavila da je većina gostiju stigla i da se čeka mene i Joey.

Polako sam došla do njezine sobe i pokucala. Nakon nekoliko sekundi se ispred mene pojavila moja prijateljica. Izgledala je predivno u toj maslinasto zelenoj haljini koja je dosezala malo iznad koljena i s leđa je bila otvorena. Kosu je ispeglala i pustila da pada niz leđa. Krasna ogrlica je krasila njezin vitki vrat. Stavila je nešto veće naušnice od mene i nije pretjerivala sa šminkom. Na nogama je doduše imala vrtoglavo visoke štikle. Sada smo otprilike bile iste visine. Joey je bila visoka metar i šezdeset ili kako bi ona rekla metar i šumska jagoda.

"Predivna si, draga." Odmjerila me i namignula mi. "Spremna?" Upitala sam ju, a ona je potvrdno kimnula glavom. Uhvatila me pod ruku te smo se zajedno počele spuštati prema dnevnom boravku gdje su se nalazili gosti. Do mojih ušiju dopirala je pjesma Maroon 5 - Girls Like You. Voljela sa tu pjesmu, pogotovo Cardin dio. Gosti su pljeskali dok smo mi dolazile do sredine sobe. Ljudi su dolazili do nas i čestitali nam rođendane.

Obje smo bike sretna i to se moglo vidjeti na nama. Pogledala sam majku i ugledala sam oca pored nje. Majka je stajala naslonjena na njegova prsa dok ju je otac držao oko struka. Nasmijala sam se iskreno. Osjećala sam se kao da ću poletjeti. Mojoj sreći trenutno nije bilo kraja.

"Sretan rođendan, plavušo." Preokrenem očima na Jakovovu čestitku. "Hvala, gospodine umišljeni." Našalim se i zagrlim ga te uzmem poklon i pažljivo ga odložim na stol iza sebe. Iza njega sam ugledala naše roditelje i htjela sam im potrčati u zagrljaj o sreće, ali sam ipak ostala stajati na mjestu.

"Sretan rođendan, ljubavi." Majka se odvojila od oca te me nježno poljubila u čelo i zatim mi je u ruke predala poklon. Čvrsto sam ju zagrlila te se ona odmaknula kako bi mi i tata mogao prići. "Sretan rođendan, ljepotice moja." Gledala sam u očevo nasmijano lice i bila sam presretna. Tako mi je nedostajao i sva ona ljutnja je isparila. Bila sam presretna jer su njih dvoje ponovno zajedno. Zagrlila sam ga. "Hvala ti. Dugujem ti život, ljepotice." Šapnuo mi je na uho te se odvojio od mene i poljubio me u čelo.

Pogledala sam Joey koja je već gledala u mene. Namigivala mi je i nisam shvaćala što se događa. "Jesi li za ples?" Iza mene je doprio glas i znala sam kome pripada. "Što je zavodniče? Nisi uspio zavesti neku djevojku ovdje, pa si se okomio na mene?" Našalila sam se jer jednostavno to je bilo u našoj prirodi.

"Baš si sarkastična. Ne, nisam se ni trudio zavesti nekoga ovdje. Čekao sam na tebe." Rekao je mrtav ozbiljan i moje srce je počelo udarati kao ludo. Zašto ovako odjednom djeluje na mene? "Na mene? Ma zašto molim te?" Odlučila sam ne pokazati mu kako jako utječe na mene. "Želio sam priliku za jedan ples sa slavljenicom." Slatko mi se nasmijao i Bože moj, skoro sam se onesvjestila. Ipak sam pristala na ples.

Ante Rebić's point of view

Ruke su mi se tresle kao nikada u životu dok sam stajao pred vratima sobe u kojoj se nalazila Marina, moja ljubav. Zvala me, rekla je da trebamo razgovarati i nisam znao što očekivati. Bojao sam se. Već sam ju previše puta izgubio i bojao sam se da je ovaj put zauvijek. Prije bih umro nego živio bez nje.

Pokucao sam na vrata. Nitko se nije javio. Pokucao sam ponovno. Nakon nekoliko sekundi vrata je otvorila ona i sveti Ante Padovanski, ova žena će me ubiti svojom ljepotom. I dvanaest godina kasnije je prelijepa baš kao i posljednji put kada sam ju vidio. Bila je savršena. Htio sam ju dotaknuti, ali nisam znao smijem li.

"Uđi." Rekla mi je uz osmijeh, a ja sam se ponovno zaljubio u nju kao i prvog dana. Ušao sam, a ona je za mnom zatvorila vrata. "Htjela si razgovarati?" Počešao sam se po potiljku i nisam znao što da radim od nervoze. Stajao sam tamo i pokušavao skupiti dovoljno snage da ju pogledam. I prije nego što sam se snašao ona mi je prišla, podigla glavu i poljubila me. Mislio sam da ću se onesvjestiti. Bože, koliko su mi nedostajale ove usne. Dvanaest godina je previše. Izgubili smo previše.

"Opraštam ti, Ante. Sve ti opraštam, ali ja ne mogu više zavaravati sebe. Volim te svim svojim srcem i svim svojim bićem. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti. Ništa to ne može promijeniti. Izgubili smo dvanaest godina i vlastitom i jedinom djetetu sam uskratila oca i sebi ljubav. Vjerovala sam da bi posao mogao pokriti čežnju za tobom, ali samo sam pokušavala zavarati samu sebe. Želim te, Ante kao i prvog dana. Ne želim provesti više nijedan trenutak života bez tebe. Volim te." Jesam li ikada rekao koliko volim ovu ženu? Koliko joj se divim? Koliko ju poštujem i cijenim?

"Volim te. Volim te. Volim te. Volim te, ljubavi moja. Volim te više od vlastita života." Govorio sam dok sam pažljivo ljubio svaki milimetar njezinog savršenog lica. "Ne mogu ti opisati koliko si mi nedostajala. Ti i naša kći. I žao mi je zbog sve..." Stavila je prst na moje usne. "Šššš... ne spominji to. Što je bilo, bilo je. To je prošlost i neka tamo i ostane. Uživajmo u sadašnjosti i veselimo se budućnosti. Može?" Nisam mogao ništa više reći već sam ju poljubio. Unio sam cijelog sebe u taj poljubac. Pustio sam da poljubac govori umjesto mene.

***
IIIIIIII EKIPA TAJ POVIJESNI TRENUTAK JE STIGO - Antiša i Mar su ponovno skupa, sretniji nego ikad prije.

Ekipa ostao je još samo epilog i ne mogu vjerovati da je još jedna priča došla do kraja. Neću više ništa duljiti, o ovome ću na zahvalama.

Volim vas ekipica. Nadam se da uživate u odmoru.

P.S. moje isprike ako ima grešaka.

M.