Hercegovko? Volin te. [završena]

obiteljski dan

Marina Petrović's point of view

Probudilo me skakanje po meni. Pokušala sam ustati, ali nečija ruka me sprječavala u tome. Otvorila sam oči i ugledala Hope i Lennu kako skaču svuda po krevetu. Skrenula sam pogled u drugu stranu i ugledala Antu. Ležao je na trbuhu samo u boksericama dok je poplun pokrivao njegovo tijelo do pola. Znala sam da je budan, ali je bio prelijen da otvori oči. Nasmijala sam se. "Sad ste gotove." Ustala sam se na što su Hope i Lenna skočile s kreveta i potrčale prema boravku. Trčala sam za njima dok je stanom odzvanjao dječji smijeh i dječji vriskovi. Uhvatila sam ih kod kauča. Obje sam ih škakljala dok su se one otimale. Hope se objesila na moja leđa dok sam ja škakljala Lennu. Hope je ručicama pokušavala pokriti moje oči, ali nikako ih nije mogla pronaći.

Ante Rebić's point of view

Ušao sam u dnevni boravak odakle je dopirala vriska i smijeh. Prizor koji sam ugledao je rastopio moje srce. Hope je visjela na Marininim leđima, dok je Marina škakljala Lennu. "Tata." Hope je vrisnula i potrčala prema meni. Uhvatio sam ju u naručje. Cijelu sam ju izljubio na što se ona nasmijala. Marina se igrala s Lennom koja se nije prestajala smijati. Djeca su joj pristajala savršeno.

"Mama, ja bi kod bake." Lenna je progovorila nakon što ju je Mar prestala škakljati. "Znam, srećo. Sutra idemo kod bake." Rekla joj je Mar uz osmijeh. Moje raspoloženje je splasnulo. Shvatio sam da je sutra nedjelja i da ja prekosutra moram natrag na treninge. "Idite se presvući." Rekla im je Marina na što su ju obje poljubile i otrčale u sobu. "Što je s tobom?" Upitala me dok je hodala prema kuhinji. "Ideš u Zagreb?" Upitao sam ju te sam sjeo na barski stolac. "Ne, Mostar." Rekla je dok je vadila hranu iz hladnjaka. "Aha, okej." Spustio sam glavu i igrao se s prstima. "Što ti je, Ante?" Gledala je u mene, osjećao sam njezin pogled na sebi.

"Tek što sam vas pronašao i već se moramo rastati." Glavu sam zario u dlanove. "Smiri se, Ante. Rekli smo da idemo polako. To znači da ćeš i meni i djevojkama dati prostora. Njima je sve ovo potpuno novo. A još pokušavam zakrpati sve stare rane." Stajala je sada pored mene i gledala me ravno u oči. "Svima nam treba vremena, Ante." Rekla je i vratila se do peći. "Samo ne želim opet ostati bez vas." Osjećao sam suze u očima kako me peku. "Ne mogu ti uskratiti da budeš otac djevojkama niti ću to pokušavati." Rekla je i čvrsto me zagrlila. Nakon svih tih godina, imati nju u zagrljaju je najbolja stvar na svijetu.

Marina Petrović's point of view

Hope i Lenna su utrčale u kuhinju. Ante je pokušao neprimjetno obrisati suze, ali sam ih svejedno primjetila. "Što kažete da danas svi četvero provedemo dan zajedno?" Upitam cure, pa prebacim pogled na Antu. Svi su odobravali.

Pomogla sam Hope i Lenni da sjednu na stolce, te sam završila doručak. Ante je pričao s curama, a tu i tamo sam ga uhvatila kako gleda što radim. Hope je pokazala Anti nekoliko svoji crteža, a Ante ih je s oduševljenjem gledao. Gledala sam djevojke kako se smiju i tada sam shvatila - mogu se ja truditi koliko god želim, ali nikada neću moći nadomjestiti njihovog oca. Posljednjih pet godina pokušavala sam biti i otac i majka. Tek sada shvaćam što sam im uskratila i kajem se.

Nakon doručka smo se spremili i uputili do zoološkog. Lenna je obožavala životinje, nedavno je rekla kako želi postati veterinarka. Silno sam željela da ostvare svoje snove i nisam im željela biti kamen spoticanja. Napravila sam mnogo grešaka i neosporivo je da ću ih napraviti još, ali i ja sam ljudsko biće - griješim. Željela sam, želim i uvijek ću im željeti najbolje. Kao majka sam postala svjesna da posjedujem strahove, snagu i sposobnosti za koje ni u snu nisam znala da posjedujem.

Iako sam ja bila ta koja je njih trebala učiti, one su bile te koje su me svakodnevno naučile nešto novo. One su živjele u svojem ružićastom svijetu i s vremena na vrijeme sam se znala vraćati u prošlost. Podsjećala sam se koliko je jednostavno biti dijete.

"Mama?" Malena Hope je protresla moju ruku i tako me vratila u stvarni svijet. "Molim?" Prođem rukom kroz njezinu svilenkastu plavu kosicu. Uputila mi je onaj slatki osmijeh koji samo ona zna pokloniti. Uzvratila sam joj osmijeh. "Želim ići na gimnastiku." Hope me iznenadila svojom izjavom. Ante i ja smo se pogledali. Čučnula sam ispred Hope kako bi bile na istoj visini. "Zašto?" Upitam ju te maknem nestašni pramen s njezinog lica. "Vidjela sam jednu djevojku na internetu. Sviđa mi se to. Želim probati." Igrala se s prstima i time je odavala kako je nervozna. I Ante je to radio kada je bio nervozan.

"Uredu, zlato. Čim završi ljeto i mi se smjestimo u Berlin, pronaći ću najbolji gimnastički klub za tebe." Ante me iznenađeno pogledao kada sam spomenula Berlin. "A ti, Len? Što bi ti htjela?" Okrenem se prema svojoj drugoj zaigranoj djevojčici. "Želim jahati, mama." Njezin odgovor me nije iznenadio. Znala sam koliku ljubav gaji prema konjima. "I to ćemo pronaći, obećajem." Nasmijem se i obje ih zagrlim.

Ante je kupio četiri ulaznice i vrlo brzo smo hodali stazicama zoološkog vrta. Hope i Lenna su hodale nekoliko metara ispred nas dok su išle od kaveza do kaveza i proučile svaku životinju. Fascinirala me ta dječja znatiželja, ta potreba da znaš sve o svemu. Da tisuću tvoji zašto ima tisuću svojih zato.

"Berlin znači?" Odjednom je Ante prekinuo ugodnu tišinu koji su ispunjavali povremeno dječji smijeh i pokoji zvuk neke životinje. "To je bio plan kada sam se odlučila vratiti ovamo." Odgovorim dok je moj pogled bio čvrsto prikovan za djevojke. Ante je izgledao tužno i usamljeno. "Ali..." Podigao je pogled prema meni dok sam ja i dalje gledala djevojke. "Gledam njih dvije i gledam kako uživate svi troje zajedno i shvatim da im je potreban otac. Ja nisam stvorena da budem otac, već majka. Shvatila sam da im ne mogu to uskraćivati kao ni tebi. Razmišljala sam pronaći neki stan u Frankfurtu." Kažem iskreno ono o čemu razmišljam prethodnih nekoliko sati.

"Zašto se toliko odupireš, Marina?" Ante je stao te sam i ja stala. "Zašto ne pristaneš živjeti sa mnom. I sama si rekla da uživamo svi skupa." Rekao je Ante s dozom tuge u glasu. Vidjelo se na njemu koliko mu to znači. "Ali Marija je došla, a koliko mene sjećanje služi ti imaš samo dvije sobe." Rekla sam dok sam pogled prebacila u smjeru cura. "Pronaći ću novi stan za nas četvero, a ovaj ću ostaviti Mariji." Rekao je nervozno. Činio se kako je samo htio čuti pozitivan odgovor. Duboko sam izdahnula. "Uredu." Kažem na što on poput malog djeteta poskoči u mjestu. Zatim me podigne i zavrti u zraku na što sam se ja nasmijala. Hope i Lenna su dotrčale do nas.

Ja sam uzela Lennu na ruke, a Ante Hope. Svi četvero smo se zagrlili. "Tata poljubi mamu." Rekla je Hope, a Lenna je nasmijano pljeskala ručicama. Osjetila sam crvenilo koje je naviralo u moje obraze. Ante i ja smo se približili jedno drugome dok su nam Hope i Lenna i dalje bili u rukama. Kada su moje usnice dotaknule njegove sa strane su dva mala glasića uz smijeh i pljesak odobravali situaciju. 

Nastavili smo šetati niz zoološki park. Ante je i dalje držao Hope, a ja Lennu. Ljudi su nas gledali i komentirali kako smo lijepa obitelj. Ante je sada u lijevoj ruci držao Hope, a desnom je držao mene oko struka. Znala sam da ovamo pripadam. Vjerovala sam čvrsto u to.

****
Kao i po običaju kasni noćni sati, a ja imam inspiracije. Trenutno je 00:12 i ja bi se trebala dići u 6 jer imam školu u 7:10. Vidite li ironiju?

Antiša i Marina se čine sretnima. Lijepo im je i uživaju s curama. Ali kako se kaže ovo je nagovještaj pred oluju.

laku noć ekipa

M.