Hercegovko? Volin te. [završena]

3,2,1 oluja

*dva tjedna kasnije*

Marina Petrović's point of view

Kiša silovito ispire ulice Frankfurta. Vjetar puše na sve strane, kako mu paše. Ljudi su živčani i psuju sve živo što im padne napamet. Sjedim u svom Range Roveru i promatram ljude, lica, ulice i predmete. Ništa od ovog ne izgleda stvarno, izgleda jadno i bezlično. Ljudi izgledaju jadno i bezlično, a vrijeme suosjeća s njima.

Uzimam torbu i kišobran te napuštam automobil. Popravim kaput i uputim se prema zgradi u kojoj imam intervju. Moj dolazak u Frankfurt značio je i novi posao. Stajala sam ispred zgrade Armanija. Osjećala sam nervozu i strah, baš kao da sam na samom početku karijere. U prizemlju zgrade je bila potpuna tišina. Odzvanjao je samo zvuk mojih potpetica. "Dobar dan, ja sam Marina Petrović, imam sastanak s gospodinom i gospođom Armani." Obratim se na tečnom njemačkom ženi u tridesetima koja je podigla svoj pogled prema meni.

"Gospodin i gospođa vas očekuju. Idite liftom na treći kat i na kraju hodnika se nalazi gospodinov ured." Žena mi se ljubazno nasmiješi te joj uzvratim osmijeh. Pritisnem tipku i pričekam lift. Kada je lift napokon stigao bila sam nervozna. Ni sama ne znam kako sam pritisnula tipku lifta.

Nakon svega par sekundi vrata lifta su se otvorila. Srce mi je udaralo nekoliko puta brže nego uobičajeno. Nesigurno sam hodala prema vratima na kraju hodnika. Osjećala sam se smiješno. Ponašam se kao da sam nova u svemu ovome, a ne kao jedan od najuspješnijih modela u svijetu. Ponovno sam udahnula i izdahnula te sam pokucala i pričekala odgovor. "Slobodno." Stariji muški glas je odobrio moj ulazak u ured ispred mene.

"Dobar dan." Uljudno pozdravim starijeg muškarca i ženu. Muškarac je sjedio u kožnom stolcu s velikim naslonom, dok je žena sjedila u kožnom stolcu s manjim naslonom. "Vi ste Marina?" Muškarac me pogledao preko naočala dok me žena odmjerila od glave do pete. Kimnem glavom a muškarac mi pokaže da sjednem. Odložim svoje stvari na jedan stolac a zatim sjednem na drugi koji se nalazio pored stola.

*pola sata kasnije*

"Bilo je zadovoljstvo upoznati vas, gospođice Petrović. Jedva čekam našu daljnju suradnju." Gospodin Giorgio je bio nevjerojatan čovjek, tako dobre i blage naravi. Ni Roberta, njegova sestra, nije bila ništa drugačija. Toliko topla i pristupačna osoba, poželjela sam ju zagrliti kada mi je rekla da se bez razloga nerviram. "Ti nisi početnica, Marina. Jedan si od najuspješnijih modela svijeta." Točno tim riječima mi je vratila svo moje samopouzdanje. "I ja također." Nasmijem se i rukujem s oboje.

Author's point of view

Marininoj sreći nije bilo kraja. Osjećala se kao da je poletjela najviše što je mogla. Na izlazu iz tvrtke sudarila se s jednom crvenokosom djevojkom za koju nije ni bila svjesna da će joj promijeniti život za tristo šezdeset stupnjeva. Nije bila svjesna da je oluja upravo stigla u njezin život. Tek što je razriješila oluju prošlosti stigla je oluja budućnosti. Tri, dva, jedan, oluja.

Marina Petrović's point of view

Stala sam u obližnjem supermarketu kako bih nabavila sve za večeru. Antini roditelji su najavili dolazak - žele upoznati unuke i proslaviti to što smo Ante i ja ponovno zajedno. Dok sam razmišljala koje sastojke sve trebam, prekinula me zvonjava mobitela. Izvadila sam crni iPhone iz torbe i pogledala tko me zove - Mijat. "Halo?" Zbunjeno se javim jer nemam nikakvu ideju zašto bi on mene mogao zvati. "Trebam pomoć Marina, a ne znam s kime bi razgovarao." Zvučao je zbunjeno i nervozno. Što je njega sada napalo? "Ja sam trenutno u supermarketu, dođi do stana za nekih petnaest minuta." Kažem stavljajući komad mesa u košaricu. "Hvala ti, Mar. Najbolja si." Kaže sretno i poklopi. A budale, Ante s kime se ti družiš?

Uzela sam ostale stvari koje su mi bile potrebne te sam krenula prema blagajni. "Sto i pedeset funti, gospođice." Rekla je ljubazno blagajnica. Izvadim novce iz novčanika te novčanik vratim natrag u torbu. Uzmem vrećicu i napustim supermarket. Vrećicu ostavim na sjedalu pored sebe te upalim automobil i uputim se prema kući. Nakon deset minuta sam se nalazila na parkingu naše zgrade i tamo sam ugledala Mijata naslonjenog na haubu njegovog sivog Porschea.

Uzmem vrećicu i torbu te izađem iz automobila i zaključam ga. Mijat mi se široko nasmijao i čvrsto me zagrlio. "Pa Mijate, što trebaš?" Odmah prijeđem na stvar dok smo hodali prema liftu. "Možemo li o tome pričati kada uđemo u vaš stan?" Upita me i počeše se po potiljku. "Naravno." Slegnem ramenima i pritisnem tipku pet.

Mijat Gaćinović's point of view

Zatvorim vrata nakon što uđem u stan iza Marine. Izuo sam cipele i objesio jaknu na vješalicu. Uputio sam se prema kuhinji gdje je Marina vadila namirnice iz vrećice. "Što planiraš?" Upitam ju aludirajući na hranu. "Dolaze Antini pa spremam večeru." Kaže i zaveže pregaču oko struka i kosu u nisku, neurednu punđu. "Pucaj, Mijate. Što trebaš?" Pogledala me dok je otvarala brašno. "Pa, sad, um, ja ne znam kako da ovo kažem." Sav sam se spetljo, a Marina se počela smijat. Namrštio sam se i sjeo na barski stolac nasuprot nje. "Smiješan si dok si tako zbunjen." Nastavila je vaditi ostale namirnice.

"Samo se ti smij. Uglavnom, trebam tvoju pomoć jer želim zaprositi Ryan. A ne znam što ona voli. Niti kakav prsten bi joj se sviđao niti kakvu prosidbu želi." Marina je zinula. Mislim da bi kita trenutno mogla progutati. "Mijate, imaš li temperaturu?" Ostao sam zbunjen nakon ovog njezinog pitanja. "Ne."  Zbunjeno odgovorim. "Ti si ozbiljan?" Sada je izgledala šokirano i zbunjeno u isto vrijeme. "Mrtav ozbiljan." Potvrdim njezinu izjavu. "Uredu, pomoći ću ti." Rekla je na što sam se ja ustao sa stolca i zaobišao šank te ju čvrsto zagrlio. Toliko sam bio sretan da sam ju počeo vrtjeti po kuhinji. Ona se smijala i govorila mi da nisam normalan. A što ću, poludio sam od ljubavi, valjda.

"Što se ovdje događa?" Ante se pojavio na pragu kuhinje. Automatski sam se odmaknuo od Marine jer znam da bi mogao nastati skandal. "Nije onako kako izgleda, Reba..." Započeo sam, ali me Marina prekinula. "Cure, odite u sobu." Rekla je curama te je svaku poljubila u čelo. Veselo su istrčale iz kuhinje ostavljajući nas troje same. Ante je prekriženih ruku stajao naslonjen na šank. "I?" Podigao je obrvu u zrak očekujući odgovor.

Progutao sam knedlu. Nisam htio biti još jedan razlog njihove svađe i prekida. Nikada si to nebi oprostio. "Reba..." Opet sam započeo, ali me Marinina ruka u zraku prekida. "Ništa se nije dogodilo. Nemamo što objašnjavati. Mijat je došao ovamo po savjet vezano uz Ryan. Obećala sam pomoći i on se razveselio." Marina je slegnula ramenima te je nastavila raditi večeru. Ante je pogledao u mene. "Reba, prije bi se ubio nego te pokušao povrijediti. Ti si mi poput brata. Nikada si nebi oprostio da se vi posvađate zbog mene jer sam tražio savjet od Marine." Rekao sam oprezno i nisam znao što očekivati.

Odgurnuo se od šanka. Stao je iza Marine i zagrlio ju oko struka. "Bez brige, Mijate. Vjerujem ti. I ti si meni poput brata." Rekao je i nasmijao se. S olakšanjem sam odahnuo. "Ništa, idem ja da ne smetam više." Krenem prema izlazu iz kuhinje. "Pa ostani na večeri." Rekla je Marina na što sam se ja okrenuo i pogledao Antu čija je glava bila na Marininom ramenu. "Da, ostani. Ryan ionako nema. Nećeš valjda opet jesti dostavu?" Napravio je zgroženu facu. Nasmijao sam se te sjeo na isti barski stolac. "Čini se da neću." Nasmijem se i uzmem jabuku te ju zagrizem.

****
Mijatov point of view, moje dame.
Kako vam se sviđa kada ubacim point of view nekog drugog lika?

I ljudeki kako vam se dopada novi nastavak?

Žao mi je što me dugo nije bilo, ali bilo je jednostavno previše obaveza. Svaki dan neki ispit i odgovaranje, za vikend Italija i nisam stigla jednostavno. Ali zato su sada praznici tu pa ću nadoknaditi.

M.