Svjetla velegrada

5. dio

Zauzeli smo mjesta u velikom autobusu i krenuli za Beograd. Sjedila sam u zadnjem dijelu, sa Dinom. Gledala sam kroz prozor i razmišljala šta me sve čeka u Beogradu. Skoro da sam zaspala tako sa glavom uz prozor, ali sam osjetila da me neko drma. Otvorila sam oči i pogledala, a Dina mi se smješkala.
"Šta je bilo?", pitala sam trljajući oči.
"I kažeš mi da nema ništa s Muletom? Šta je bilo ono na stanici maloprije?", pitala me.
"Mi smo drugovi Dino, došao je da me isprati.",odgovorila sam joj.
"Ne laži. Takve hemija izbija između vas dvoje, nije mi jasno zašto ne želiš da priznaš? Mustafa je najbolji momak u Sarajevu, definitivno.", rekla je izazivajući me da kažem da mi se sviđa. "Dino ja samo želim da sve ide svojim tokom. Ako nam je suđeno da se iz prijateljstva rodi ljubav, ona će se roditi. Pusti me sada da spavam.", rekla sam i okrenula se. Prihvatila je, privremeno, moj odgovor i okrenula se ekipi koja je sjedila nasuprot nas da razgovara. Kroz san sam čula glas Anesa i Mikice, drugovi koji se nikad nisu razdvajali, a iritirali su većinu na fakultetu. Bili su djeca bogatih roditelja, rođene Sarajlije, njihov položaj ih je mnogo uljuljkivao. Anes je studirao engleski jezik, a Mikica je bila na pedagoškom odsjeku. Ja ih nisam pretjerano voljela, bili smo drugačiji mentalitet, ali Dina je povremeno pila kafu sa Mikicom. Anes me mnogo puta zvao da izađemo, ali sam ga uvijek vješto izbjegavala. Nikad mi se nije sviđao njegov narcisoidni stav. Bio je zgodan, ali mi je falilo ono nešto kod njega. Nije bio ni nalik na Mustafu. Uvijek sam momke poredila s Mustafom, kao da sam u svakom tražila nešto njegovo. Dok sam tonula u san kao da sam, kroz maglu, vidjela dva tamna oka koja su mi se smiješila. Kao da sam osjetila njegovu ruku na svojoj. U takvim snovima mi ni kloparanje točkova nije smetalo. Vjerujem da sam i tada, usnula, imala osmijeh na licu.