Nakon predavanja zaobišla sam raju koja je zvala na kafu, iako sam obično išla s njima i uživala u prijepodnevnoj kafi, razgovoru o temama koje samo nas zanimaju, smijući se internim šalama naše grupice i nezaobilaznoj diskusiji o nekoj knjizi koja je bila novi trend među nama, sada studentima, budućim akademskim građanima. Skoro da sam trčala do kuće, zaobišla sam i svoju najdražu trafiku gdje sam običavala kupiti cigare, novine ili nešto slatko. Zaobišla sam i malu uličicu, čiju sam kaldrmu toliko voljela da sam likove bezbrojnih priča koje sam napisala prenijela baš na nju, smjestila ih u različita doba, različite sfere života, ali su svi počinjali i završavali baš tu. Danas nisam imala vremena tim putem ići do stana. Žurila sam do banke da provjerim stanje svog računa. Slika na bankomatu me porazila, nisam imala dovoljno za put. Manje od pola novca mi je falilo samo da platim troškove puta, a da ne govorim o džeparcu. Dok sam otključavala stan mokra kosa mi se lijepila po licu a moja tanka jaknica i bluza su bile skroz prilijepljene uz tijelo. Uhvatim se za telefon, dugo zvoni dok konačno ne čujem poznati glas. Mama.
Ispričam joj sve a onda tiho čekam da mi kaže da li mi može pomoći.
"Lijepa moja, nemam ti toliko novca dati, znaš da bih ti dala zadnju marku da je imam, ali nemam. Jučer smo kupili mjesečnu terapiju i ostalo nam je samo za hljeb, mlijeko i još pokoju namirnicu, a moram i sestri kupiti nove patike, stare su joj skroz iscijepane.", kaže teško. U meni se sve prelomi. Toliko su mi dali, a ja tražim još. Biće Beograda, neće nestati, doćiće bolji dani i moja će se želja ostvariti.
Osušila sam kosu i presvukla se u pidžamu. Čitala sam neku od svojih knjiga i pokušavala izbaciti propalo putovanje iz glave. Baveći se ruskim likovima i njihovim životima zaspala sam s knjigom na prsima. Kada sam se probudila mrak je uveliko vladao gradom. Ostavila sam knjigu i upalila svjetlo. Mobitel se oglasio iz ćoška sobe. Pogledala sam u ekran i obradovala se poruci moje najbolje drugarice Dine. Njen poziv za kafu i šetnju nisam mogla odbiti. Obukla sam se i izašla vani. Kiša je već bila prestala, a grad je bio zagrljen tamom. Dina me čekala ispred zgrade. Krenule smo zajedno do centra. Praznim ulicama su odjekivale potpetice naših čizmica. Dina je uzbuđeno pričala o putovanju u Beograd, i ona se divila tom gradu baš kao i ja. Govorila mi je o svemu što moramo vidjeti i svim mjestima koja nas dvije moramo posjetiti. Naše prvo zajedničko putovanje. Toliko smo ga dugo čekale.
"Dino ja ne idem.", rekla sam joj dok smo sjedale za naš sto u najdražem kafiću. Pogledala me u nevjerici, misleći da se šalim
"Kako je to moguće?", pitala je. "Nemam para.", odgovorila sam kratko gledajući u stranu. "Što ne pitaš tvoje?", ispalila je, ali se na njoj vidjelo da se odmah pokajala jer je znala kakva je situacija u moj porodici. Brzo smo promijenile temu i činilo se da je to putovanje već zaboravljeno. Mene je to što sam ga morala otkazati užasno boljelo, ali nisam to nikome govorila. Nisam htjela da se iko sikira, a meni uvijek ostaju moje sveske s pričama i Internet da gledam slike i maštam šta bih sve uradila u tom gradu.
KAMU SEDANG MEMBACA
Svjetla velegrada
Romansa- Roman "Svjetla velegrada" priča je o studentici književnosti koja dobija ponudu da posjeti grad svojih snova. Da li će je finansijske (ne)prilike spriječiti da ode ili će Zeyna ipak pronaći neki način? Muško - ženska prijateljstva, neostvarene lju...
