Dina nije dolazila cijeli dan, nisam vidjela ni Anesa. Čak ni Dario nije svratio da popijemo kafu. Lijepo. Ostala sam bez svih prijatelja. Ni Mustafa mi nije pisao danas.
E pisaću ja njemu.
Otvorila sam poruke u svom telefonu i otipkala jednu. Pošalji: Mustafa ♡
"Gdje si ti? Uskoro ti dolazim, uživaj još malo bez mene.", pisalo je u poruci.
Čekala sam da sat otkuca 7 sati konačno i da odem u grad sa Nikolom. Ne zanima me više ništa. Ni Dina i njene sulude ideje, ni Anes.
Hoću da uživam. Još sutra sam tu, već nekad u kasnim večernjim satima ću biti na putu za Sarajevo.
Nosila sam crne pantalone i zlatnu bluzu. Kao da sam znala, samo sam odjeću za izlaske ponijela.
Izašla sam, a on je bio tu. Nikad nije zakasnio.
"I gdje idemo?", pitala sam dok smo se vozili.
"Iznenađenje.", rekao je.
Bio je nekako čudan i rezervisan. Neće se valjda nešto loše dogoditi.
Sve se više udaljavao od centra Beograda.
"Nikola, šta ti je namjera?", pitala sam kada smo izašli iz Beograda.
"Pa da te prodam u belo roblje.", rekao je. Nadam se u šali.
"Pa ne znam baš, meni to nije smiješno. Došla sam iz Sarajeva, možeš me odvesti gdje god želiš, znala sam da nisam trebala poći. Sve je ovo bila loša ideja.", rekla sam.
Pojačao je muziku sa radija i time mi dao do znanja da mu se baš i ne razgovara.
E, neka. Tako mi i treba. Ja vjerovala da sam se svidjela ovakvom momku. Skupe večere, izlasci, provodi. Sve to ima cijenu.
Eh evo ti, Zeyna, dobila si Beograd u pravom svjetlu.
Sve smo se više udaljavali. Vozili smo se skoro sat vremena. Šta li će Dina pomisliti? Da li će me tražiti? Da li ću ikad više vidjeti Sarajevo? Roditelje, brata i sestru, Mustafu?
Bože, što mi je ovo trebalo?
Tačno sat vremena. Stalno sam gledala na sat.
Kao da će u nekom određenom trenutku Nikola stati i sve će se vratiti u normalu.
Opet sam otvorila poruke i upisala Mustafino ime u polje namijenjeno primatelju.
"Ako mi se nešto desi, znaj da sam te voljela i da si mi zaista pružio puno lijepih uspomena.
Voli te tvoja Zeyna ♡", napisala sam.
Zatim još jedna poruka.
Umjesto Mustafa sada je pisalo Dinči, tako sam je od milja zvala.
"Ako mi se nešto desi, lijepa moja, oprosti mi za sve što sam ti uradila. Žao mi je što ovo putovanje nije prošlo kako je trebalo.
Voli te tvoja Zeyna ♡", pisalo je u poruci.
Nikola bi me, s vremena na vrijeme, pogledao i nasmijao se. Nije ništa govorio, a i šta da mi kaže. Ispala sam naivna i glupa.
Samo mi Bože pomozi da preživim.
Zategla sam svoj crni sako oko tijela. U autu je bilo prijatno ali sam ja bila ledena. Ni sve vatre svijeta me ne bi ugrijale u ovom trenutku.
Primijetio je to Nikola i pokazao mi rukom da uzmem njegovu jaknu sa zadnjeg sjedišta.
Odmahnula sam glavom i okrenula se ka prozoru.
Stao je na nekom proširenju i dohvatio jaknu.
"Obuci je.", rekao je blago se smiješeći.
"Neću.", odgovorila sam.
"Bojiš li se?", pitao je.
"Ne.", odsjekla sam a sve u meni je drhtalo.
Nisam imala pojma gdje se nalazim, gdje idem ni zašto. Ali rekla sam da se ne bojim.
"Bojiš.", rekao je mirno idalje se smješkajući.
"Pa šta i da se bojim? Kakva korist?", pitala sam.
"A čega se bojiš?", pitao je opet istim tonom.
"Ničega. Samo Boga.", odgovorila sam.
"Zeyna...", rekao je.
Voljela sam kad mi izgovara ime.
"Šta je?", pitala sam.
"Zašto se bojiš?", odvratio je pitanjem.
"Bojim se jer sam u autu, kilometrima udaljena od Beograda, stojimo na proširenju ti mi ne želiš reći gdje me vodiš ni zašto. Nisam ja luda Nikola. Naivna jesam, ali luda ne."
"Ne razumem."
"Pa zaveo si me, i evo Bog zna gdje me sada vodiš i šta ti je namjera. Znam ja da takav momak nikad ne bi za ozbiljno pao na mene.", rekla sam.
"Varaš se, lepa moja. Ali dobro. Imaćeš se vremena pokajati za to što si rekla. Obuci jaknu, molim te. Nemoj da mi drhtiš tu.", rekao je.
Okrenula sam glavu i gledala kroz prozor.
Izašao je iz auta i otvorio moja vrata.
Odvojio me od sjedišta i ogrnuo svojom jaknom.
Osjetio je da sam se naježila i da drhtim.
Sageo se i poljubio me u obraz.
U meni je sve zatreperilo.
Vozili smo se još desetak minuta kada se parkirao.
Nalazili smo se u nekom gradu, mrak je već bio uveliko pao.
Ljudi su hodali tamo - 'amo, a jedino ja, izgleda nisam znala gdje sam.
Dobro sam se zagledala u okolinu dok je Nikola uparkiravao auto.
Nije li ovo Novi Sad?
Tačno, nema šta drugo biti.
Pomozi Bože sada.
Izašao je, otvorio mi vrata i pružio ruku da izađem. Hodali smo polahko, idalje nije ništa govorio. Zaustavili smo se ispred nekog restorana. Otvorio mi je vrata i pustio me da uđem prva. Njegova jakna je još uvijek bila na meni.
"Eto, lepa moja. To je bilo iznenađenje. Nisi bila u Beogradu, ako nisi videla i Novi Sad.", rekao je i nasmijao se.
Bili smo u restoranu na Petrovaradinskoj tvrđavi. Očigledno da je iznenađenje bila večera s pogledom na Dunav.
Kako sam samo glupa, po ko zna koji put sam pomislila.
"Hvala ti. Izvini ako sam te uvrijedila.", rekla sam i spustila pogled praveći se da proučavam vrste koktela.
"Nisi me uvredila. Zar misliš da bih ti napravio nešto loše? Samo sam hteo da zapamtiš ovo putovanje. Izvini ti ako si se osećala neugodno.", rekao je.
"Samo me bilo strah."
"Nemaš čega da se bojiš, bar dok si pored mene. Ne gledam te kao običnu devojku.", rekao je.
"Već?"
"Već kao jedinu koju sam upoznao koja izgleda kao milion dolara, a ne privlači je materijalno. Jedinu koju mogu slušati dok priča o bilo kojoj temi. Jedinu zbog koje bih ja svaki vikend dolazio u Sarajevo, a do sad su sve trčale za mnom. Jedinu koja mi zaista znači nešto u životu, a znam je samo desetak dana.", rekao je.
Zanijemila sam. Ruke su mi drhtale i spustila sam jelovnik. Zagledala sam se duboko u njegove zelene oči.
"Sve sam mogla očekivati, ali da ću ovo doživjeti..."
"Čim ti je Bog dao, mora da si zaslužila, Zeyna moja."
Spustila sam pogled. Da sam ga gledala još sekundu rasplakala bih se.
Okrenula sam se i gledala u Dunav.
Primijetio je da mi grudi drhte i na trenutak je otišao do šanka ostavljajući me da se priberem.
Kada se vratio privukao je svoju stolicu do moje. Tako da sam ja sjedila do portala, a on do mene. Gledao me fascinirano, kao što sam ja gledala ovo mjesto.
Nisam mogla sanjati da ću vidjeti Beograd, a vidjela sam i Novi Sad. Večerala na Petrovaradinskoj tvrđavi.
Konobar nam je tiho spustio koktele na sto. Bilo su crvene boje, i imali jako sladak, lijep ukus.
"Jel ti se sviđa?", pitao me tiho gledajući u moj vrat.
"Toliko da bih zauvijek ostala.", rekla sam i nasmijala se.
"Rekao sam ti da ako se zaljubiš u Beograđana, možeš lako da ostaneš tu.", rekao je i prebacio ruku oko mojih ramena.
"Nikola, ja... Ne znam čime sam sve ovo zaslužila.", rekla sam dok smo jeli.
Nisam uzela ni dva zalogaja, u stomaku mi je sve vrijeme bio grč.
"A zašto ne jedeš Zeyna?", pitao je.
"Zašto mi ne želiš reći?", vratila sam pitanje.
"Šta da ti kažem?"
"Zašto si baš mene izabrao? Čime sam zaslužila ovakve izlaske?", opet sam pitala.
"Zeyna, volim te. Eto. Nemoj da me smaraš tim glupim pitanjima. Ponoviću ti opet ako nisi razumela. Volim te. Zavoleo sam te one sekunde kada smo se upoznali.
Prave ljubavi, ali one prave, istinske, obostrane, ja nisam imao. Sve koje su trčale za mnom nisu ti bile ni do kolena. Nijedna nema ništa tvoje. Ti si prva koja se meni svidela, kojoj bih oprostio i da ode od mene.", rekao je bacajući viljušku u tanjir.
Nikome nije bilo do jela u ovom trenutku.
Ja nisam mogla progovoriti ni riječi.
Ja koja sam na sve imala komentar, sada sam ostala bez riječi.
"Samo mi odgovori na jedno pitanje.", rekao je nakon par minuta tišine.
"Koje?", pitala sam tiho.
Moj glas se jedva čuo od buke.
"Voliš li me?"
"Volim.", odgovorila sam.
Osmijeh mu je obasjao lice i povukao me za ruku da ustanemo iako niko nije stajao.
"Ne brini se. Biću ti veran. Budi i ti. Samo me varati nemoj. A neću propustiti nijednu priliku da dođem u Sarajevo da te vidim makar na 5 minuta.", rekao je i poljubio me.
YOU ARE READING
Svjetla velegrada
Romance- Roman "Svjetla velegrada" priča je o studentici književnosti koja dobija ponudu da posjeti grad svojih snova. Da li će je finansijske (ne)prilike spriječiti da ode ili će Zeyna ipak pronaći neki način? Muško - ženska prijateljstva, neostvarene lju...
