Vratila sam se u hotel ispunjena i sretna. I na večeri su mi svi rekli da sijam. Samo me Dina nekako čudno gledala, kao da je tražila uzrok sreće. Čim smo se vratili u sobu, poslije ponoći, legla sam u krevet.
Razmišljala sam o Nikoli.
Da li sam ispravno postupila? Ni ne poznajem ga dobro, a ovo će sve otići predaleko.
Ili sam možda ipak dobro uradila što sam prvi put u životu poslušala srce.
Zbog odluka koje sam donijela mozgom još se nisam pokajala, a da li ću zbog ove prve koja je donijeta srcem, vrijeme će pokazati.
Kako dani u Beogradu brzo prolaze.
Još 3 dana smo tu, a onda se vraćam u Sarajevo. Vraćam se svojim knjigama, predavanjima, kafama s rajom u našem kafiću i još nekome.
Hvala Bogu imam se kome vratiti u Sarajevo.
Mustafi.
Da li će se on naljutiti zbog ovoga s Nikolom?
Nadam se da neće, valjda bi i on volio da budem sretna.
Je li Nikola ono što će mi donijeti sreću?
Hiljade se pitanja i pretpostavki rojilo u mojoj glavi. Zamislila sam hiljadu situacija, a opet nijedna nije bila dovoljno dobra. I još nisam odlučila kako da nastavim. Neka, uživaću ova 3 dana, dok sam ovdje. Imaću vremena za razmišljanje u Sarajevu. Čak i previše.
Obukla sam ljetnu haljinu. Iako je tek bilo proljeće, sunce je već bilo pružilo svoje zrake.
A zašto da ova haljina ne vidi Beograd?
Zavezala sam pojas i potražila sandale. Nisam ih ponijela. Uvijek zaboravim ono što treba.
Potražila sam Dinu da je pitam za sandale, ali nije je bilo. Sigurno je u gradu sa Anesom.
Ni Ajle i Amne nije bilo.
Izašla sam iz sobe i gledala u hodnik, razmišljala sam koga da pitam za sandale.
"Ima li ovdje ijedna djevojka?", upitala sam se, naglas.
Tada se predamnom stvorila Mikica.
Nisam baš na tebe mislila. Ovo, hvala Bogu, nisam izgovorila.
"Šta je bilo?", pitala je. Izgledala je kao da stvarno želi da pomogne.
"Nemam sandale, a baš mi se nose. Divno je vrijeme.", odgovorila je.
"Imam ja. Posudiću ti, svakako se danas nisam planirala srediti. Ali ti moraš, ne izlazi se s Beograđanom uvijek.", rekla je i povela me prema svojoj sobi.
Odakle li ona zna?
"Otkud ti znaš za njega?", pitala sam začuđeno.
"Zeyna svi znaju. Vidjeli smo vas svi, na večeri.", odgovorila je.
"Otkud znaš da je Beograđan?", pitala sam uzimajući sandale koje mi je pružila.
Nije ništa odgovorila.
"Dario!", izgovorila sam ljutito izlazeći iz sobe.
Uhvatila me za ruku i zaustavila.
"Dina.", šapnula je gledajući u šare na hotelskom tepihu.
"Ona?", nisam mogla vjerovati.
"Rekla je Anesu, a iz njega je stvari lahko izvući.", rekla je nasmijavši se da malo ublaži situaciju.
Nasmijala sam se i izašla.
Ma i nije to tako strašno.
Svakako bi se saznalo, slobodna sam djevojka, nemam se čega stidjeti.
Nikola nije oženjen, zauzet, nije mafijaš...
I neka svi znaju!
Šetala sam gradom u svojoj ljetnoj haljini. Bila je crna, svilena, sa crvenim ružama. Osjećala sam se lijepom. Moje potpetice odzvanjale su kaldrmom Skadarlije. Nikola će me čekati ispred jednog restorana. Danas mi se nije sjedilo u zadimljenim prostorijama, nisu mi se pušile skupe cigare, ispijala kratka i žestoka pića i objedovala skupa jela. Danas sam samo željela šetati, željela sam upiti svaki detalj ovog grada, željela sam da me obasja baš svaka zraka sunca.
Poneko bi mi dobacio osmijeh, nije bilo prostaka, niko nije dozivao ni zviždao. Nije toga bilo ni u Sarajevu. I kad bi se desilo, nije bilo djelo Sarajlija. Odgovorila bih osmijehom i nastavljala svojim putem. Duša mi je bila puna.
Jedino što bih željela sada jeste da ne hodam ovom ulicom sama. Već sa Mustafom.
Zastala sam ispred jednog restorana čija je bašta bila ukrašena cvijećem. Ispred je stajao Nikola. Nezaobilazna kožna jakna, a ispod obična crna, tzv. polo majica.
Stajala mu je divno, ali su se u njegovoj pojavi najviše isticale zelene oči. Kao da ih je neko nacrtao i obojio najljepšom nijansom zelene.
"Zdravo lepa moja.", rekao je kada sam mu prišla. Na licu mu je blistao osmijeh.
Stidljivo sam mu odgovorila. Nikada nisam znala primati komplimente.
"Lepa ti je ta haljina. Cvetaš!", rekao je i nasmijao se. Onako glasno, zvonko.
I mene je odmah potaknuo da se smijem, a voljela sam ljude s kojima sam se mogla naglas i iz sveg srca smijati.
"Gdje me vodiš?", pitala sam.
"Nisam ništa planirao. Gde ti se ide?", odgovorio je pitanjem.
"Ne znam. Nigdje posebno.", odgovorila sam.
"Smislićemo putem.", rekao je i pružio mi ruku.
Prihvatila sam je i stegla je svojom rukom.
Nismo mnogo govorili dok smo šetali, više smo se gledali.
Ali neko je to pitanje, jer oboje nas je mučilo, morao postaviti.
Kada smo sjeli na klupu, on je prvi progovorio.
"Ti ideš za 3 dana?", pitao je.
"Idem.", odgovorila sam gledajući ga u oči.
"Ima li svrhe da ti kažem da ostaneš?", pitao je.
"Nemam gdje. I ovo sam jedva isfinansirala.", odgovorila sam. Pomalo stidljivo.
"Na moj stan možeš uvek računati.", rekao je.
Živi sam. Lijepo. A student.
"Hvala ti. Ako me pozoveš nekad, doćiću. Bez fakulteta. Tad ću ti biti na raspolaganju, možeš da mi budeš vodič.", rekla sam i nasmijala se.
"Pa nisi se ni ovaj put puno odvajala od mene.", rekao je i sklonio mi jedan pramen kose s lica.
"A ti u Sarajevo?", pitala sam.
"Bio sam, dva puta, lep je grad. Mogu doći kad god hoćeš.", rekao je i nasmijao se.
"Znaš, voljela bih te upoznati sa svojim prijateljima.", rekla sam.
"Pa jesu li oni tu?", pitao je.
"Neki jesu.", odgovorih.
"Pa što ih ne zovneš da izađemo zajedno u neku diskoteku?", pitao je.
"Želim, da te ovdje u Beogradu imam samo za sebe.", rekla sam fiksirajući njegove oči.
"E Boga mi, ne žalim se.", rekao je i nasmijao se.
Zagrlio me jednom rukom i privukao me sebi.
"Ja neću odustati od tebe ako si u Sarajevu.",rekao je tiho.
"Pa šta ćemo?", pitala sam.
"Ne moraš da brineš. Veran sam. A ako treba dolaziću vikendom. Nije mi teško.
I još nešto da ti kažem...", rekao je ali nije završio.
"Kaži?", odgovorila sam.
"Tvoji dolasci u Beograd, nisu problem. Ja ću platiti. Ako treba doćiću kolima po tebe.", rekao je.
"Ne razbacuj se previše. Nisam ja vrijedna toga.", rekla sam i poravnala rub svoje haljine.
"Veruj mi, meni vrediš.", rekao je i pomilovao me po obrazu.
Kasnije, toga dana, me otpratio do hotela.
Dok smo stajali pred vratima hotela na Savskom vijencu prišao mi je skroz blizu, i desnom rukom sklonio nemirni pramen kose koji mi je stalno padao preko oka.
"Jel mogu večeras da te izvedem?", pitao je.
"Zašto?", nisam odoljela da ga ne upitam.
"Zato što hoću večeras da osetiš šarm starog Beograda. Čula si za kafane i tamburaše, e večeras ćeš to uživo videti. Veruj mi zapamtićeš ovu noć.", rekao je.
"Imam li pravo da odbijem?", pitala sam šaljivo iako ga nikad ne bih odbila.
"Nemaš. U pola 9, kao i obično.", rekao je i nasmijao se.
Umjesto pozdrava, poljubio me.
YOU ARE READING
Svjetla velegrada
Romance- Roman "Svjetla velegrada" priča je o studentici književnosti koja dobija ponudu da posjeti grad svojih snova. Da li će je finansijske (ne)prilike spriječiti da ode ili će Zeyna ipak pronaći neki način? Muško - ženska prijateljstva, neostvarene lju...
