Svjetla velegrada

11. dio

Vratile smo se u sobu. Naše cimerice Ajla i Amna sjedile su na krevetu. Bile su to fine djevojke, sestre iz Hercegovine. Svima je bio simpatičan njihov naglasak i neke riječi koje su nama bile nove. Kao da sam im vidjela u očima da znaju o čemu smo razgovarale. "Da zovnem Anesa i Mikicu kod nas da igramo remi?", pitala je Dina. Klimnula sam glavom iako nisam bila željna Anesovog društva. Uzela sam telefon da provjerim poruke. Nije bilo ništa novo. Otvorila sam razgovor sa Mustafom i ponovo iščitala onih par rečenica od maloprije. "Večerali smo, hotel je prelijep. Šta ima kod tebe?", napisala sam u poruci. Drhtavim prstom sam pritisnula SEND. Tada su se na vratima pojavili Anes, Mikica, Dina i Dario. Dario je bio Zagrepčanac, studirao je engleski baš kao i Anes. Bio je nekako čudan, često sam. Viđala sam ga u kafićima uglavnom navečer, često je sjedio sam. Zapravo, ne znam da li sam ga ikad vidjela da sjedi sa nekim društvom. Nosio je uvijek crnu odjeću, a pio nešto nalik na kolu i konjak. Unatoč svemu, bio je kulturan i jako ugodan za razgovor. Dosta je čitao, ali se zanimao i za sport. Uvijek mi je bilo drago sa njim popiti kafu. Istina, popili smo je dva puta, ali toliko sam bila ispunjena nakon te dvije kafe, osjećala sam se i  bogatije za mnogo novih informacija. Dario je sjeo u ćošak i odbio kartati. Bio je jedini u prostoriji koji je pušio. Prišla sam mu i tiho ga pozvala da idemo zapaliti u prizemlje. Klimnuo je glavom i ustao. "Dino iskoristi priliku, idem zapaliti s Dariom da  ti ne smetam.", šapnula sam joj na uho. Nasmijala se i namignula mi. Požurila sam za Dariom. Stali smo u hodnik blizu vrata koja su se stalno otvarala i pravila nam propuh. Izvukao je dvije cigare iz džepa i zapalio  mi jednu. Pogledala sam ga u oči. Imao je krupne smeđe oči i duge trepavice. Te su mi oči izgledale nekako tužno, ko zna šta se sve krilo u njima. "Kako si Zeyna?", pitao me osmijehnuvši se. Tako se rijetko smijao, a tako mu je lijepo stajao osmijeh. "Jako dobro. Sada kada sam ovdje, jako dobro. Kako si ti?", pitala sam s osmijehom. "Dobro. Jedva čekam vidjeti biblioteku ovdje.", rekao je. "Kako napreduju studije? Šta planiraš poslije?", pitala sam. "Dao sam sve za sad. Učim ono što volim zato mi ide. Volio bih biti profesor, pokojni otac mi je bio profesor. Doduše ruskog, ali mi taj jezik nikada nije bio privlačan, zvučao je grubo i nekako šta god mi je otac rekao na ruskom zvučao je kao da je ljut. A ja sam tako malo vremena provodio s njim, nisam želio da bude ljut na mene. On me usmjeravao da učim jezike, uvijek mi je donosio knjige i filmove na engleskom. Ne znam gdje je nabavljao, neke stvarno divne knjige pjesama, prepisivao sam ih u bilježnice u srednjoj. Recitirao sam ih svojoj curi, uživala je u njima. Ponekad bih dodao i neki svoj stih, nisam govorio to samo sam opažao kako reagira...", pričao je bez prestanka. Bilo je tako zanimljivo slušati ga. Imao je lijep glas, a tako je hitro skretao s teme na temu. "Bože, što se zapričah. Ne znam šta mi je, šta sam sve izbrbljao..Izvini Zeyna, gdje smo ono stali? Šta ti želiš biti?", rekao je nasmijavši se i prijateljski me tapšući po ramenu.