Svjetla velegrada

16. dio

"U kojem dijelu Beograda živiš?", pitala sam zainteresovano.
"Na Voždovcu.", odgovorio je.
Naravno, kao i svakome, na taj kraj su mi prva asocijacija bili kriminalci. On je to odlučno negirao i uvjeravao me da je daleko od toga.
"Vidim dobro poznaješ grad. Često si ovde?", pitao je.
"Ovo mi je prvi put, ali čitala sam dosta. Zaljubljena sam u ovaj grad.", odgovorila sam. Pogledao me začuđeno.
 "Što se onda ne bi zaljubila i u nekog Beograđanina, pa ostala tu?", pitao je mangupski se nasmijavši otkrivajući tako divne, bijele zube. Nisam mu ništa odgovorila samo sam podigla svoju šoljicu, ali sam se kasno sjetila da sam svu kafu već popila.
"Što ćutiš? Nisam ja tako strašan, slobodno pričaj.", rekao je primijetivši moju smušenost. "Ma, samo sam razmišljala koliko mi vremena treba odavde do hotela. Imamo u 11 zakazano upoznavanje Beograda.", ispalila sam to pokušavajući prikriti koliko sam zbunjena.
 "Pa mogu i ja da te upoznam s Beogradom, ne treba ti vodič.", rekao je.
 "Htjela bih čuti historijsku priču o nekim mjestima, ali ni tvoj prijedlog nije loš.", odgovorila sam i nasmijala se.
 "Onda da te odbacim do hotela? Parkirao sam tu iza ćoška.", upitao je.
 "Pa imam još vremena, a da prošetamo malo pa me možeš kasnije odbaciti?", dala sam prijedlog prihvatajući njegovu igru.
 "Tebi sam na usluzi. Reci, šta bi htela prvo da vidiš?", pitao je ostavljajući na stolu novac za obje kafe.
 "Pa eto, ti mi nešto izaberi.", rekla sam i prihvatila ruku koju  mi je ponudio. Hodali smo tako, ruku pod ruku, centrom Beograda. U tom dijelu su uglavnom bili kafići i restorani. Govorio mi je o nekim mjestima koja trebam posjetiti. Iskreno, mnogo mi je bila zanimljivija njegova priča od vodičevog predavanja, ali to još nisam htjela pokazati. Doveo me do nekog parka gdje smo kratko sjeli na klupu.
 "Mogu te pitati nešto?", rekao je gledajući u moju kosu.
Klimnula sam glavom i čekala pitanje.
"Večeras je rođendan mom burazu, bi li htela biti moja pratilja?", pitao je.
 Ostala sam zatečena. Mozak mi je govorio da ne prihvatim, Bog zna gdje bi me mogao odvesti, šta mi je mogao uraditi. Ovo je ogroman grad, ja sam prvi put ovdje, a i njega prvi put vidim. Međutim srce me vuklo da pođem s njim. Dosta si ti, Zeyna, slušala mozak. Dok si tu uživaj, pomislila sam u sebi. "Hoću, ako neću smetati.", odgovorila sam. Nasmijao se.
"Zašto bi smetala? Pa pozvao sam te.", rekao je.
"Ne znam, prvi put se vidimo, možda će tvome bratu smetati.", odgovorila sam.
 "Neće sigurno, voli on društvo. Uglavnom biće tamo on, njegova devojka i naš najmlađi brat, možda i on povede neku drugaricu. Opušteno.", ispričao je.
"A šta da mu kupim? Šta da obučem?", postavljala sam pitanja.
"Kupovati ne moraš ništa, a slobodno obuci neku haljinu, ne znam. Proslava je na splavu.", strpljivo je odgovarao.
Nikada nisam bila na splavu, a iskreno i noćni život Beograda je bilo nešto što sam htjela iskusiti.
"Još da mi objasniš kako da dođem do tamo.", rekla sam i nasmijala se.
Već smo se polahko počeli vraćati prema onom kafiću, da pronađemo njegovo auto. Nisam htjela zakasniti na obilazak.
"Pokupiću te u pola 9 ispred hotela, a ne boj se, kad god poželiš mogu da te vratim nazad. Ali prije da ćeš poželeti da ostaneš sa mnom.", rekao je i prebacio mi ruku preko ramena.
Stigli smo do njegovog auta. Vozio je crni BMW. Kako li je jedan student priuštio sebi ovakav auto? Mora da je kao i Anes, tatin sin.
Otvorio mi je vrata od suvozačkog mjesta, pustio me da uđem i zatvorio ih. Auto je iznutra bilo jako očuvano, a nije bilo nereda ni razbacanih stvari. Upalio je motor i pogledao me.
"Nisi mi još rekla u kojem si hotelu?", nasmijao se.
"Sky hotel.", odgovorila sam
"To na Savskom vencu?". upitao je.
"Valjda.", odgovorila sam nasmijavši se.
Vozio je srednjom brzinom, svako malo se okrenuvši prema meni da me pogleda kao da je bilježio svaki detalj moga lica.
Skoro da mi je bilo žao kada smo stigli ispred hotela. Preduhitrio je moju pruženu ruku i poljubio me u obraz.
"U pola 9, nemoj kasniti.", dodao je još prije nego što je otišao.