Svjetla velegrada

13. dio

"Šta te još zanima?", pitao je dok nam je konobar spuštao kafu na sto. Prijala mi je kafa nakon dugog puta i večere. Ovaj put nije palio cigaru niti je mene nudio, fokusirao se na priču. "Pričaj mi nešto o sebi, zanimljivo te slušati dok pričaš bilo šta.", rekla sam i otpila gutljaj kafe iz svoje šoljice. "Pričaću ti o svojoj prvoj ljubavi. Zeyna ti si jedina kojoj ovo pričam, nisam ni svjestan kako sam se baš tebi otvorio.", rekao i je i nasmiješio se. Uzvratila sam mu osmijeh i klimnula glavom da nastavi pričati. "Zvala se Anamaria. Upoznao sam je zapravo preko tate. Bila je kćerka njegovog kolege s posla, profesora zemljopisa. Tata joj je bio jako dobar čovjek, načitan i dobar profesor. Anamaria je bila prelijepa cura, imala je krupne smeđe oči i dugu kosu boje meda. Uvijek me gledala znatiželjno i molila da joj čitam poeziju ili neku novu priču koju sam napisao. Bila je tada 1. razred srednje škole, a ja 2., ta jedna godina među nama je bila neznatna kako smo se divno slagali. Godinu dana smo stalno bili zajedno, ja sam čak išao kod nje kući i pomagao joj oko engleskog, a ona je meni često znala pojasniti nešto iz matematike. Nikad mi nije išla. Njeni roditelji su me voljeli i stalno su me pozivali kod njih. Iako mi tata nije ništa rekao, nismo imali vremena da razgovaramo o prvim ljubavima, znao sam da mi odobrava druženje sa Anči. Čitao sam to iz njegovih odobravajućih pogleda i klimanja glavom kada bih ga odvojio od neke knjige, ili ispravljanja radova i pitao da li se mogu naći kod nje. Voljela je i ona dolaziti kod mene, sviđala joj se baklava koju je moja majka pravila. Kada je pošla u 2. razred upala je u neko čudno društvo. Nisam razumio te ljude, nisam imao dodira s njima. Kad god sam dolazio kod nje primjećivao sam kutiju cigara koja je virila iz njene torbe, a kasnije sam viđao i kako uzima krišom alkohol iz tatine vitrine. Nisam mogao vjerovati da moja Anči može postati takva, sigurno ju je netko na to natjerao. Sve sam joj rjeđe čitao poeziju, nije je više to zanimalo, nije mi tražila ni da joj pomažem engleski i polako me skroz prestala zvati kod sebe. Zvao sam i ja nju par puta, ali je došla samo jednom, ostala pola sata uz izliku da nema više vremena. Razmišljao sam što joj se dogodilo. Naše razgovore o poeziji, priče koje smo smišljali o ljudima na ulici i njeno svakodnevno tuženje na profesore zamijenio je razgovor o dečkima koji su bili popularni u njenom društvu, nekim svirkama u klubovima i alkoholu. Ja joj nisam mogao pružiti ta zadovoljstva te sam se odmakao od nje. Kao da je i njoj laknulo kada sam je prestao zvati. Moje je srce puklo na dva dijela kada sam je, nakon svega, vidio sa čašom nekog žestokog pića u zagrljaju nekog starijeg istetoviranog dečka.", prekinuo je priču gutljajem kafe. U njegovim smeđim očima miješali su se tuga i sreća dok je govorio o njoj. Sve mi se više sviđao ovaj momak. Izvadio je iz džepa jednu fotografiju i pružio mi je. Kako je bio drugačiji. Nije imao bradu, a širok osmijeh krasio mu je lice. Djevojka pored njega je bila, također, jako lijepa. Baš onakva kakvu ju je opisao.