"Gdje ideš?", pitala me po 100. puti Dina dok sam se pred ogledalom prskala svojim najdražim parfemom.
Anes, koji je došao kod nas, da sačeka Dinu da se našminka me također sa zanimanjem posmatrao. I oni su negdje izlazili.
"A zašto vas to zanima?", pitala sam dobro odmjeravajući svoj odraz u ogledalu.
Bila sam jako zadovoljna.
Nosila sam crnu haljinu na preklop i srebrni komplet nakita, poklon od mame.
Moja crvena kosa je bila uvijena u opuštene lokne, Dina me je odlično isfrizirala.
"A zašto nas ne bi zanimalo?", odjednom se ubacio i Anes.
"Možda zato jer vas se ne tiče.", odgovorila sam stavljajući torbicu na rame.
Pozdravila sam ih i izašla, zaista mi se nije objašnjavalo gdje idem. Pogotovo njima.
"Vrati se do ponoći! Pepeljugo!", čula sam Dariov glas iza sebe. Nasmijala sam se.
Nekako, uvijek oraspoloži.
Ušla sam u Nikolin auto. I on je bio u odijelu.
"Lepo izgledaš.", rekao je. Kao i uvijek.
Nekako sam i te komplimente zavoljela, kada ih je on dijelio.
"Nisi mi rekao gdje idemo?", pitala sam.
"U jednu kafanu na Skadarliji.", odgovorio je.
"Da se opet napijemo kao prošli put?", pitala sam.
Klimnuo je glavom i nasmijao se.
"Ima još jedno mesto gde bih voleo da odemo prije nego odeš za Sarajevo.", rekao je.
"A to je?", pitala sam.
"Iznenađenje.", rekao je i namignuo mi.
"Bolji si vodič od Milana, iskreno.", rekla sam i nasmijala se.
"Preneću mu ovo, da znaš.", nasmijao se.
Slegla sam ramenima. Nije me Milan naročito zanimao.
Ušli smo u kafanu čija je bašta bila sva u cvijeću. Sve je bilo u drvetu i mirisalo je na različite specijalitete. Uvijek sam voljela ovu kafansku atmosferu. Učitivi, ali nenametljivi konobar poveo nas je do našeg mjesta. Boga mi, lijepo je ovo sve. Koliko li košta?
Sto je bio odmah do muzike, tamburaša.
Tamburaši su bila starija gospoda, pozdravili su me blagim naklonom, a ja sam im uputila osmijeh.
"Puno ti meni razbacuješ te osmehe.", rekao je izvlačeći mi stolicu da sjednem.
"Makar osmijeha imam, kad već ništa drugo nemam.", rekla sam i opet se nasmijala.
Kako da se ne smijem, kad mi sve ovo pruža.
Kao da bih i sa kim, igdje, mogla ovako uživati.
Po prvi put sam probala bijelo vino.
Obično sam pila žešća i jeftinija pića.
Bilo je slatkog ukusa, ali brzo je opijalo. Nisam žalila, neću ovdje biti vječno.
A ko se nije napio u Beogradu nije ni živio, dobro ovo sam sada izmislila, ali bar meni nije trebao specijalan izgovor za alkohol.
"Jel dobro vino?", pitao je Nikola, kao da je vidio koliko uživam u njemu. Skoro sam cijelu flašu sama popila.
"Pretjerujem znam.", rekla sam i nasmijala se.
"Što se mene tiče možeš i cisternu popiti. Samo se smej!", rekao je.
Nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, a ni da nekog možeš toliko zavoljeti za kratko vrijeme.
Nakon što smo večerali, a konobari raspremili tanjire i donijeli nam još jednu flašu vina krenula je življa muzika. Parovi su polahko ustajali, a i poneki samac bi se odlučio da zaigra. Ovo je bila atmosfera, živjela sam da ovo osjetim.
Gledala sam Nikolu direktno u oči. Moja desna ruka je stajala ispružena na stolu, a on, kao da je osjetio šta čekam, je stavio svoju preko nje. Sva sam zadrhtala, naježila se, i on je to osjetio. Vidjela sam mu po pogledu.
"I šta ću ja kad ti odeš?", pitao je.
"Kao da ti ne možeš naći ovdje neku za ovakva druženja.", rekla sam i spustila glavu.
"Neku mogu, ali ja želim tebe.", rekao je.
Iz njegovih usta su i najprostije rečenice zvučale kao pjesme.
Što sam više razmišljala o odlasku, više je boljelo.
Previše sam se navikla na Beograd i njega za ovih 10 dana.
"Zeyna, hajde da izađemo časkom vani.", rekao je nakon što je pogledao na svoj sat.
"Zašto? Fino nam je i tu.", odgovorila sam.
Uvijek sam bila ta koja kvari trenutak.
"Hajde. Kreni!", ponovio je pružajući mi ruku.
Izašla sam za njim i stali smo u baštu.
"I?", pitala sam gledajući ga začuđeno dok mi se u glavi vrtilo od vina.
Tada je na nebu pukao vatromet.
Crvena, žuta, zelena i plava su se savršeno preklapale bojeći nebo.
Pucao je par minuta praveći čudne oblike po tamnom nebu. Zatim je prestao.
Bila sam naslonjena na njegove grudi, a jednom rukom sam ga grlila.
Stegao me jače uz sebe i jednom rukom mi prošao kroz kosu.
"Ti baš voliš moju kosu?", pitala sam.
"Volim. Sve na tebi.", rekao je prvu rečenicu glasnije, a drugu malo tiše nadajući se da ga neću čuti zbog buke.
Čujem ja sve.
"Nikola čemu sve ovo?", pitala sam dok se narod polahko razilazio.
"Pa eto, hteo sam da zapamtiš ovu noć. Nisam se mogao ništa drugo setiti, pa reko' vatromet. Jel' ti se dopalo?", odgovorio je.
"Jeste. Nisam nikad ništa ljepše dobila!", rekla sam iskreno.
Poklanjali su meni i nakit, i parfeme, bombonjere, cvijeće... ali ja nisam nikad padala na materijalne stvari. Neki sitni znaci pažnje su mi značili, kao što je bio ovaj vatromet.
Samo za nas.
Dok smo ulazili nazad u kafanu odjednom su me savladale emocije. Jedna suza je kliznula iz mog oka, preko obraza, gubeći se na mom vratu. Trudila sam se da se suzdržim, da Nikola ne vidi, jer je u tom trenutku okrenuo glavu da se pozdravi s nekim prijateljem.
Što sam više suzdržavala suze, one su više padale. Primijetio je naravno.
"Šta ti je?", pitao je zabrinuto.
"Ništa.", odgovorila sam i nasmijala se brišući jednu suzu iz ćoška oka.
"Kako ništa?", pitao je, sada se već i on smješkao.
Shvatio je šta je.
"Žao mi je što ovako divna noć označava rastanak.", rekla sam tiho, a oči su mi gorjele.
Kao da su gađali u moje srce, tamburaši su baš tog krena zasvirali staru pjesmu.
"Obriši suze mala moja
nek osmeh lice ti krasi
obriši suze previše si mlada
da obraz suza ti kvasi..."
Sve u meni je zaigralo. Zaigrao je osmijeh, a suze su nekim čudom stale.
Nikola me zagrlio, tu na sred kafane, i odjednom se, sasvim neočekivano, prolomio aplauz.
Da li sam ja to u nekom filmu?
U skrivenoj kameri prije?
Nasmijao se i on i uhvatio me za ruku i okrenuo. Nisam baš vladala plesnim koracima, ali noge kao da su same dobijale naređenja.
Kada smo se vratili za sto, bila sam nasmijana.
Treba i ovakvu noć doživjeti.
"Nikola, znači li ova noć kraj?", pitala sam.
U tom trenutku je pio vino, ali je odmah spustio čašu i pogledao me.
"Već sam ti rekao, za mene ne predstavlja nikakav problem da ti svaki dan ako treba dolazim u Sarajevo. Ako hoćeš možeš se preseliti u Beograd, dolaziti vikendom, svejedno. Viđati se moramo.", rekao je i nasmijao se.
Klimnula sam glavom i nasmijala se.
"Drago mi je da ne odustaješ od mene.", rekla sam.
"Da sam hteo odustati sigurno ne bi bilo na ovakav način.", rekao je i nasmijao se.
Prihvatila sam šalu i nasmijala se.
Neka, tu sam još 2 noći, imaću kad plakati!
YOU ARE READING
Svjetla velegrada
Romance- Roman "Svjetla velegrada" priča je o studentici književnosti koja dobija ponudu da posjeti grad svojih snova. Da li će je finansijske (ne)prilike spriječiti da ode ili će Zeyna ipak pronaći neki način? Muško - ženska prijateljstva, neostvarene lju...
