Cijelu noć smo presjedili razgovarajući. Popili smo džezvu kafe, a on je pojeo pola tepsije mojih hurmašica. Baš su mu se dopale.
Strina Šahza bi bila ponosna.
Inače to je žena jedinog babovog brata. Nažalost, on je poginuo, a ona je ostala sama bez djece. Zbog toga je mene mnogo razmazila i za skoro sve svoje dobre osobine i vještine mogu se zahvaliti njoj.
"Malena, prava si kuvarica. Gde si ti sve ovo naučila? Ja sam mislio da se vi studenti hranite samo po menzama i ispijate kafe.", rekao je Nikola.
"Kako da ne. Po cijeli dan sam na fakultetu, a volim da se opustim kada dođem kući. Kuhanje me baš opusti.", rekla sam.
Zaista je to bilo tako. Osim čitanja kada sam kući mnogo volim da kuham. Uživam u kombinovanju osnovnih sastojaka svaki put na neki novi način. Kada spremam neke kolače i slane kiflice nemam mjere pa sutradan svi na fakultetu ručaju na moj račun.
"Dobro je sve dok te ne opušta neki dečko. Znaš šta bi se onda desilo.", rekao je i nasmijao se.
"Šta?", pravila sam se luda.
"Ubio bih ga.", rekao je.
Nasmijala sam se. Kako je sladak kad je ljubomoran.
"Ne šalim se.", rekao je i iz pasa izvadio pištolj.
Pretrnila sam dok sam gledala u tu crnu ubojitu stvar na svom stolu. Nadam se samo da nikada nikoga nije ubio. To ne bih mogla preživjeti.
A on kao da mi je pročitao misli i vidio moj strah.
"Ne brini se. Imam ga samo za ne daj Bože. Ako bi me neko napao ili mi gledao devojku i tako.", rekao je i privukao me sebi u zagrljaj.
Kako samo volim što je tu. I neka ga što duže. Ovdje barem znam da je siguran i da je živ.
"Nikola koliko je sati?", pitala sam.
Oboje smo još bili u odjeći od sinoć. Cijelu noć smo presjedili u razgovoru. Nikom spavanje nije padalo na pamet. Koliko smo samo noći i dana imali da nadoknadimo. Previše da bi zaspali.
"Pola 10. Što?", pitao je.
Ustala sam kao oparena i počela munjevito da se skidam pa opet oblačim. Mrzila sam kad kasnim, a kasnila sam uvijek. Nisam imala osjećaja ni šta radim.
"Šta ti je?", pitao je.
"Imam predavanje u 15 do 10.", rekla sam.
"Pa nemoj ići.", rekao je jednostavno i nasmijao se.
"Jah, lahko je reći.", rekla sam češljajući se.
"Javi da si bolesna. Napisaću ti ja opravdanje.", rekao je smijući se.
Kad bolje razmislim ta solucija mi se vrlo sviđala. Njega nemam priliku vidjeti ni svaki mjesec, a ne svaki dan, a ova predavanja ću imati cijeli mjesec. Mogu ih danas propustiti.
"Tačno. Pozvaću Dinu. Rećiće da sam bolesna i poslaće mi bilješke.", rekla sam i zavalila se pored njega.
"Kako volim kad se brzo složimo.", rekao je i jednu ruku prebacio preko mog ramena.
"I za šta ćemo iskoristiti cijeli dan? Naravno ako ga planiraš provesti sa mnom.", upitala sam.
"A ne, lutaću sam po Sarajevu. Još bolje, s Milanom s kojim sam svaki dan u Beogradu. Došao sam ovde samo da tebe vidim inače me niko ne bi mogao naterati.", rekao je.
"I sad misliš da ja treba da ti padnem pred noge?", pitala sam cinično.
"Čini mi se da si ti na mene pala prve minute kada si me videla.", odgovorio je istim tonom.
"Ti si prvi prišao meni.", rekla sam.
"A ne, čekaću da ti meni priđeš tako smotana. Nikad se ne bi smuvali.", rekao je.
"Nikad se ne bi smuvali... Kako si smotana...", počela sam imitirati njegov beogradski naglasak i rugati mu se.
Oborio me na kauč i počeo golicati. Stomak me zabolio od smijeha. A i on je bio dosta opušteniji, sve češće se smijao, a oči su mu opet dobile stari sjaj.
Eh, kako dobro djelujem na njega.
"Znaš kako planiram provesti današnji dan?", pitao je.
"Kako?"
"Prvo ćeš mi napraviti doručak i onda idemo u grad. Nećemo se vraćati do zore.", rekao je.
Grohotom sam se nasmijala.
"Previše si sebi dopustio. Meni niko tako ne naređuje.", rekla sam.
"Malena možeš li mi, molim te napraviti doručak?", pitao je.
"Mogu. Idemo kasnije na jedno mjesto. Hoću i ja tebi nešto da pokažem. Nemam baš para kao ti, ni ideja ni poznanstava, ali eto. Nadam se da će ti se svidjeti.", rekla sam.
"Gde me god ti odvedeš svideće mi se.", rekao je i pomilovao me po obrazu.
Otišla sam u kuhinju i napravila mu doručak. Posmatrala sam ga kako bezbrižno jede.
"Hoćeš li konačno da mi pokažeš svoju sobu?", pitao je.
"Zašto?", odgovorila sam pitanjem.
"Mrtav sam umoran. Oka sinoć nismo sklopili. Ništa sad ne bih voleo više nego da zaspim.", rekao je.
"Dobro. Možeš da se odmoriš u mojoj sobi.", rekla sam.
"Ali, ja ne volim spavati sam. To mi je navika. Ne znam kako sam izdržao ovih mesec dana bez tebe.", rekao je.
"Razmisliću da ti se pridružim, ali ne obećavam.", rekla sam.
"Malena, neću ti naređivati nikada ništa. Neću ti se obraćati grubo ako ti to smeta. Ali ako kažem da ćeš spavati sa mnom, sesti pored mene, držati me za ruku to te molim da ne zanemaruješ.", rekao je držeći me za ruku.
"Dušo. Sve to poštujem, ali ako se meni u određenom trenutku nešto ne dopada nema sile koja će me natjerati. Zaboravljaš da ne razgovaraš sa djevojkom koja je s tobom zbog tvog biznisa, izgleda i novca, onom koju kupuješ parama i koja će igrati uvijek onako kako ti budeš svirao. Razgovaraš s djevojkom koja te je zavoljela kao običnog studenta i ova promjena položaja ti neće dati monopol nad njom.", rekla sam i poljubila ga u obraz.
Klimnuo je glavom. Razumijem ga, nije navikao biti sa djevojkama iz ljubavi.
KAMU SEDANG MEMBACA
Svjetla velegrada
Romansa- Roman "Svjetla velegrada" priča je o studentici književnosti koja dobija ponudu da posjeti grad svojih snova. Da li će je finansijske (ne)prilike spriječiti da ode ili će Zeyna ipak pronaći neki način? Muško - ženska prijateljstva, neostvarene lju...
