Svjetla velegrada

39. dio

Danas je Nikolina sahrana. Došla sam sa Mustafom i Dinom. Nisu me htjeli pustiti da budem sama.

Nosila sam dugi crni kaput, a preko glave mi je bio prebačen crni šal. Na očima sam imala Dinine velike sunčane naočare. Nisam htjela da se vide ogromni podočnjaci i oči natečene od plakanja, a nisam imala snage da se šminkam.
Dok sam gledala u kovčeg moje se srce kidalo. Mustafa i Dina su stajali malo dalje, a ja sam bila pored njegovih roditelja i braće.
Odmah tu je bio i Milan, a pored njega Darko. Čovjek koji mi je javio za njegovu saobraćajnu nesreću i koji mi je bio izvor svih informacija o  njemu kada smo raskinuli.

"Nesuđena snaho.", rekla je tiho njegova majka i zagrlila me ispustivši duboki jecaj koji je parao dušu.

Zagrlila sam je, ali ništa nisam mogla reći.

Milan mi je prebacio ruku preko ramena i držao me da se ne srušim. Nisam mu mogla pogledati braću u oči. Mislim da bi mi srce prepuklo. Nisam ga imala više snage sastavljati.
Kada će se ovo završiti? Ne mogu više stajati ovdje i gledati kako su se ljudi okupili da isprate moju najveću ljubav na vječni put. Moju ljubav koji nije ni tridesetu dočekao. A šta smo sve planirali. Da je bilo sreće i vremena.

Spustila sam jednu crvenu ružu na njegov grob i šapnula: "Ko se god pojavio u mom životu tebe ću uvijek najviše voljeti. Ne brini se i čuvaj me.", rekla sam.

Dok smo se vraćali sa sahrane Darko mi je prišao i pružio mi ruku.

"Zeyna, znam da nije trenutak, ali ko zna kad ćeš ponovo doći u Beograd. Nikola ti je ostavio svoj dio kladionica. Kaže da ti je obećao da ćeš biti šefica.", rekao je.

Sjetila sam se tog razgovora.

"Dobro. I?", pitala sam. Nisam bila svjesna odgovornosti i rizika koji je taj posao nosio.
"Ako hoćeš ja mogu da nastavim da vodim posao kao da je on tu. Tebi tvoj, to jeste njegov dio ostaje. Imam žiro račun, dobivaćeš svoj, to jeste njegov deo.",rekao je.

Klimnula sam glavom.

"Slažem se.", odgovorila sam kratko.

Kasnije toga dana...

Mrak je već zagrlio Beograd. Otišla sam opet na Nikolin grob. Nadala sam se da tamo neću zateći nikoga. Htjela sam mu nešto reći, da niko drugi ne čuje.
Međutim tamo je čučao Milan. Kakvi su oni drugovi bili.
Prišla sam tiho i čučnula pored njega.

"Znao sam da ćeš doći. Zato sam i poneo ovo da ti dam. Nikola je rekao da ti damo u slučaju da ti se nešto desi.", rekao je i pružio mi kovertu i kutijicu.

Klimnula sam glavom i spremila to u torbu.

"Dragi moj, ne ljuti se što idem u novi život. Ti ćeš uvijek i zauvijek biti prva i najveća ljubav i niko te neće zamijeniti. I ne brini se živjećeš dok i ja živim. Sin, ako ga budem imala, zvaće se Nikola. Nadam se da ti je dobro sada tamo gdje si, sačuvaj mi jedno mjesto. Bićemo opet zajedno.", rekla sam tiho i poljubila hladan mermer.

Milanu je suza kliznula iz oka, ali se nadao da neću vidjeti.

"Koliko je on tebe voleo. Nikad nijedna devojka nije mogla njega da smota oko malog prsta kao što si ti. Da ga usreći i nasmeje, ali i da ga rastuži i naljuti toliko da skoro propadne. Da baci telefon u Dunav, po tri dana da ne izlazi iz kafane. I da se sve vrati u normalu kad se pomirite. Kakav ste vi par bili. Neponovljivo.

Kakav vam je život isplanirao. Ali eto, čovek planira, a Bog se smeje."