Jednom davno... Svaka bajka počne tako zar ne? I ova moja je bila takva iako se to jednom davno ne broji vijekovima unazad nego pet godina ali mi se činu da je to bio neki drugi život i neko drugo vrijeme. Nisu ni sve bajke srećne, neke su ružno završile i liče na horore kao ova moja. U mnogima je vještica zla ili maćeha meni je rođeni otac bio zajedno sa majkom pretvorio u pakao, a ja od tad pokušavam da se vratim u normalu. Tada u to vrijeme sam na život gledala kroz roze naočare. Vjerovala sam svima, voljela beskrajno i duboko, potpuno nesebično i nevino. Ušuškana u taj svijet laži i obmane, bila sam srećna. Željela sam ljubav kako sam je i davala a dobijala sam sve osim toga. Voljela sam svoj život i svoje prijatelj, svoje roditelje i o og koga ne spominjem. Njrga sam voljela najviše. Onda je sve poprimilo novu dimenziju, tajne su se otkrile, laži su isplivale na površinu i ja sam se nekako vremenom našla ovdje gdje sam sad. Još uvijek slimljena i prazna ali nedostupna i hladna. To sam nova ja.
Sinoćna smjena u klubu je bila naporna a ni to što sam prespavala cijeli dan mi ne pomaže mojoj glavi da se rasani. Vučem se kroz svoj mali stančić do kuhinje jer mi treba kofeina i to najveća šolja koju imam. Znam da nije zdravo piti je toliko ali to je jedini porok koji sam sebi dozvolila. Nadam se da ću od toga nadoći dovoljno da stignem na vrijeme u svoju smjenu. Imam malo manje od tri sata da budem tamo spremna na još jednu ludu noć. Opet ću vjerovatno za glavni šank ali nema veze, mogu ja to.
Danas bi mogao biti jedan od onih dana kada je sama ne znam šta bih uradila sa sobom. Osećam se čudno, kao da sam popila litre alkohola a nisam okusila ni kapi. Dok se kafa kuhala, provjerila sam svoju poštu. Računi se ponovo gomilaju i nadam se da ću moći ovaj mjesec da pokrijem sve. Ovo je treći posao koji sam promijenila od kako sam završila fakultet i saznala mnoge tajne koji su se od mene krile.
Ja sam ćerka od najboljih doktora u zemlji, a majka mi je priznatih pedijatara. I sama sam trebala postati doktor ali je život za mene imao druge planove. Zapravo nije toliko život moji roditelji koji se odlučili da ga promijeni bez moje dozvole i od njega naprave pakao. Tako sam ja sad ovdje svojevoljno odsječena od njih i brinem se sama o sebi. Bez njihovog novca i njihove pomoći.
Nisam više ono što sam bila prije. Ni sama ne znam kako sam došla do tačke. Kada čovjek uzmu sve, zakopaju ma sve nade, unište snove, počne polako da gubi razum. Bar onaj koji se smatra normalnim. Nisam mogla sebi da dozvolim, da se ikad više nađem u situaciji gdje ne mogu donijeti nikakvu odluku. Ne znam koji vrag opet idem putem prošlosti. Tamo više i nema ništa zašta se mogu uhvatiti niti mogu šta promijeniti. Želim da to što je bilo ostani tamo gdje jeste, a ja i nakon toliko vremena nisam spremna ići dalje. Ne poklanjam povjerenje, ne gradim prijateljstva, ne tražim ljubav. U meni više ne živi djevojka koja je vjerovala svima, nego žena slomljena u hiljade dijelova, praznog srca i smrskane duše koja živi od danas do sutra.
Onog momenta kada oni u koje najviše verujete izdaju to povjerenje postanete drugi čovek.
Ja sam u kratkom roku izgubila jedinog muškarca koga sam voljela i jedinu porodicu koju sam ikad imala. On me odbacio iz samo njemu znanih razloga, a ja sam porodicu odbacila jer su mi uzeli sve što iza njega ostalo. Uzeli su mi moje dijete a na to nisu imali pravo. Od tog momenta ja sam ostala sama bez igdje ikoga. Tako je bilo lako djevojci od dvadeset dvije godine srušiti snove i slomiti je onda kad je bila najranjivija.
Možda bih ja to sve lakše podnijela da je on htio bar jednom da me vidi, da mu kažem za bebu i da ima za šta da se bori. Mi smo se voljeli, znam da jesmo i nikad mi neće biti jasno šta je to krenulo po zlu. Možda nekad, jednog dana i dobijem odgovor na svoja pitanja, do tad moram nastaviti ovako.
Nije bilo lako koračati dan po dan poslednjih pet godina, osvrćući se na sve ono što me toliko boljelo da je ostavilo tragove koji neće nestati nikad, pa i ako bih se rodila i u nekom drugom životu. Znam da taj drugi život ne postoji ali moram se nečemu nadati. Samo mi je to još ostalo, a kako vrijeme odmiče čak se i njen trag toliko smanjuje da ne znam jesam li normalna ili samo mislim da jesam.
