Drhtim još uvijek i na svaki šum koji čujem u stanu krenem da se trzam. Tuš mi ni malo ne pomaže da opustim napete mišće i u glavi mi još zvoni. Povratila sam viski koji sam popila kod Svena ne mogavši podnijeti i čvor u stomaku i višak alkohola. Stres je prevladao i sad mi je žao što nemam ni jednu pilulicu za smirenje, samo da na tren zaboravim sve ovo što mi je bilo u glavi. Kako ću ikad da izbrišem iz uma ono što sam vidjela? Oni su za sve imali savršen rešenje pa tako i zamoj nestanak Niko nije pitao jer su me zamjenili nekom koja strahovito liči na mene. Bože sačuvaj! A tek oni krici iz tame... Ne želim znati šta se događa tamo, ali kako pomoći tim ljudima i izbaviti ih. Glava mi pulsira od tupe boli i dalje drhtim, a visina adrenalina mi je dovedena pod kontrolu. Nadam se samo da nikad više neću morati da uđem u tu kuću i na to mjesto užasa koje sa vana izgleda kao iz bajke, a unutra je takav pakao da i sam Lucifer može pozavidjeti. Kako samo u jednom čovjeku može da živi toliko zla a da ga ne pojede?
Osušila sam kosu i oprala zube. Nisam toliko iscrpljena da mi se spava a po mom satu još je rano. Izađem iz kupatila obučena u pidžamu i vrisnema kad ugledam muškarca kako stoji pored mog kreveta. Ruka koju držim na grudima sprečava srce da probije grudne kosti i izađe vani. Trebalo mi je nekoliko momenata da se vratim u stvarnost i shvatm da je to Derek. Umalo da umrem od straha. „Mislila sam da si provalnik."
„Vidim... Nisam provalio. Slobodno možeš da se smiriš. Dobio a ključ od Svena" to pokazuje koliko je Sven zapravo lud, kada je pustio njega da dođe ovdje potpuno sam. Ne znamda li treba da se zabrinem kao nikad ili da se opustim što znamda je on. Bar se niko neće popeti gore i ubiti me dok spavam. Sjetim se svog rasturenog stana pa brzo otjeram te misli.
„Spremna sam za spavanje, a ti slobodno ostani ako želiš. Predpostavljam da znaš gdje se šta nalazi i sam se posluži" kažem mu i sjednem na krevet osjećajući i dalje njegov pogled na meni. Nemam snage za novu rundu svađe među nama niti mi se da raspravljati o onom što nisam uradila.
„Trebali bismo popričati malo o nekim stvarima..." okrenem se ka njemu i sledim se. Ima „onaj" pogled. Kao da će me progutati u jednom zalogaju ali ne na loš način. Zaboravim udahnuti, a srce mi preskoči nekoliko otkucaja. Usta mi se suše, a krv u ušima huči malo po malo, tjerajući moje tijelo da se zagrije.
„Jutro je pametnije od noći i prošla je ponoć ako nisi primjetio" on se osmjehne, meni srce zaigra. Mali topao osmjeh se ukaza na njegovom licu i znam da sam u gadnoj nevolji. Možda sam i u onoj najvećoj u životu, ali taj osmjeh sam kod njega najviše voljela. Bio je blag, jedva primjetan, ali je dopirao iz očiju. Iskren osmjeh.
„Biću tamo" pokaže na vrata iza sebe, „ako se predomisliš" opet sam imala sjajan pogled na njegova preširoka leđa i zategnutu guzu. Mora li da bude ovako privlačan? Ja stvarno nisam sva svoja. Ovo je čisti dokaz tome. Zatvorio je vrata a ja sam ostavila svjetlo na noćnom ormariću upaljeno. Nikad do sad se nisam plašila mraka, ne znam hoće li ovo prijeći u naviku. Ne osjećam se nesigurno, ali previše dešavanja mi je poslalo dozu straha u kosti. Ovo je jedino mjesto na cijelom svijetu za koje mogu reći da je bezbjedno po mene. Bar za sad.
Okretala sa sam se po krevetu a san nikako nije htio na oči. To što je on tu, na nekoliko metara dalje me je činilo i nervoznom i punom potrebe. Ne znam koliko je to uopšte dobro ali on je onim poljupcem u meni pustio požudu iz kaveza u koji sam je zaključala. Toliko želim da me dodirne i da prodišem opet... Neću da razmišljam o tome, ali ne mogu to spriječiti. Ne znam kako. Imam suviše lijepa sjećanja na njega i vrijeme koje smo proveli zajedno. Ne mogu to samo tako izbrisati ni zaboraviti be obzira što je poslednje đubre od kako se vratio. Udahnem duboko i zatvorim oči na trenutak, pa pokušam da se opustim, ali kad i to propadne, zarežim od frustracuje. Ustanem i krenem po čašu vode. Svjetlo dopire iz dnevnog boravka, a već je bilo kasno da se vratim u sobu. On je i dalje budan.
