Nikad nisam mislio da ću poželjeti da se nalazim među gužvom ali sam cijeli dan težio upravo ka ovom. Jedva sam dočekao da se vratim u klub tražeći bilo kakvo skretanje misli od situacije u kojoj sam se nalazio i sve je bolje od misli koje su me opsijedale. I sad kad bježim od njih, ja ih zapravo tražim. Vidim Svena za glavnim šankom, ali ne i nju. Nije u rasporedu pisalo da ima slobodnu noć, pa me i to dodatno sjebalo. Možda je otišla negdje sa nekim i to je ono što me najviše grize a ne bi trebalo. Ne bih smio da se osjećam poput ljubomornog muža ili momka, pa mi se čini da ovaj pećinski čovjek to u meni ne može niako da pohvata. Ne znam zašto ali je tako, kao da odbija prihbatiti ono u što ga stalno ubjeđujem. Za nju u meni nema mjesta i još se borim sa tim. Možda ali samo možda bih je trebao uzeti još jednom, da ugasim čežnju i rasteretim se. Možda bih trebao sam sebi da dokažem kako to nije ono što zapravo želim i da sam samo sebe zavaravao cijelo vrijeme. Ako je zavedem i na kraju je odbacim kao što je ona odbacila mene, hoće li to biti dovoljno da se ona osjeća kao ja?
„Derek... Moramo da razgovaramo" Nsven je došao do mene a da ga ja uopšte nisam čuo. Skroz sam se isključio i to nije dobro. Opsjednut sam tom ženom i to mora da prestane. Još večeras.
„Dobro... Gdje je ona?" on se namršti.
„Ne znam gdje je. Nisam joj ja dadilja. Dođi u moj ured za pola sata. Nemoj da zaboraviš" otišao je prema nekim likovima koju su mu mahnuli kad su ga ugledali a ja sam se zaputio u sobi za nadzor. Sven je danas čudniji nego inače i ako baš moram da primjetim trezniji je nego obično u ovo doba. Ne znam samo da li će to njegovo stanje da potraje cijelu noć ili ga samo trenutno drži.
Otišao sam u sobu da sa ostatkom tima pogledam dešavanja okolo i tada sam na snimku vidio istu onu gamad koja su Davida i Dajanu za šankom uhvatili. Etali su se oko kluba ne zalazeći na prostor koji je u našem vlasništvu i ne mogu a da se ne zapitam koji su klinac oni. Svenu ovo moram reći, pa na brzinu pogledam i ostale ekrane i krenem u ured. On je već bio tamo i telefonirao sa nekim.
„Samo otiđi do mog stana i do njenog, pa provjeri da li je tamo. Trebala je da dođe na posao još prije sat a momci iz njenog osiguranja su nedostupni" Dajana je negdje nestala ili sam ja nešto pogrešno pokopčao.
„Šta se dešava" pitam ga.
„Dajane nema i ne javlja se na telefon. Signal je u mom stanu, momci koji su sa njom nedostupni... Plašim se da joj nešto nisu uradili" momci iz obezbjeđenja?
„Valjda ih t plaćaš da je paze. Šta se dešava Sven?" vidim da e stvarno zabrinut i to ne malo.
„Njeni roditelji su joj zaprijetili i sada svoje prijetnje malo po malo provode tako što je žele zastrašiti" ne znam da li je on lud ili šta? Ja ne vjerujem u tu priču o njenima, ako ćemo iskreno. Oni su me sjebali. Sve su mi uzeli i uništili me.
„Sven... Ja mislim i dalje isto. On im je kći. Šta bi joj mogli uraditi? Ubiti je? Koji normalan roditej bi to uradio?" to sam rekao više u poređenju, ali vidim da mu je lice kao kamen.
„Oni nisu normalni u tome je stvar Derek, a ti i ona niste ni o čemu pričali. Njena majka je preda mnom ponudila cijenu... Pitala je šta želi da joj da samo da nestane? Ako ne ode svojevoljno Derek, oni će je ubiti" na pola sam povezivao stvari.
„Ne možeš to znati. Zašto bi je ubili?" taj dio mi je nejasan.
„Zato što ona o njima zna stvari koje ne bi trebala znati i sad su se uvjerili da je spremna to koristiti protiv njih" gledam u njega pokušavajući sojiti kockice.
„Šta ako ona njima pomaže u nekim stvarima a ovo je sve prestava" pitam ga.
„Derek, ono što sam vidio sinoć u njenom stanu nije prestava. Pogledaj" cunjao je nešto po telefonu pa mi okrenuo ekran. Gledao sam u haos jedva prepoznavši njen stančić. Sve je bilo porazbijano, ispreturano, pobacano izlomljeno... Kao da su tražili nešto.
