Pokušavam da bar dam privid smirenosti i da ne paničim, ali jedva se držim. Dvadeset četiri sata ne znam da li je uopšte živ ni da li je tamo gdje mislim da jeste. Prvo na što sam pomislila su moji roditelji i organizacija sa kojom rukovode, a onda se uvukla i sumnja. Šta ako ima još neko ko ga želi i ako se odvija veće sranje nego što možemo i zamisliti? Vrijeme nam curi i toga se najviše plašim. Nekako me smirivalo saznanje da je živ i zdrav pa makar me i mrzio, ali ne mogu se pomiriti sa tim da on nestane i da sam djelimično odgovorna za to. Mogu se nositi nekako sa svim,ali da ga više nema to ne mogu podnijeti. Previše je lošeg među nama iako nismo sami krivi za to. Ne mogu da vjerujem koliko daleko su ljudi spremni ići samo da bi ostvarili svoje ciljeve. Nekako me u svemu tome najviše boli razočaranje u majku i u oca, a duša mi se kida zbog čovjeka koga volim isto kao prije. Znam da to nakon svega nije normalno, ali to ne mogu da isčupam iz sebe. Krenula bih dalje da sam mogla ali nisam.
„Dajana, moraš jesti..." Viki me uhvati za rame, a ja samo pogledam u tanjir koji mi pruži i uzmem ga pa drhtavim rukama ga spustim na sto.
„Još nisam gladna. Kad budem mogla, tad ću i jesti" ona prgunđa nešto i ja je ignorišem. Ne mogu se i sa njom sad nositi kad sam u lošem stanju. Znam da mi želi dobro, ali ne mogu se izboriti sama sa sobom. Ne plačem jer nemam više ni jednu suzu, a svakom sekundom koja prođe nada se u meni gasi kao plamen drhtave svijeće na jakom vjetru. Zar će se ovako završiti? Nedorečeno i potpuno pogrešno, onako kako su to drugi zacrtali umjesto onako kako je suđeno. Odbijam samo tako prihvatiti da nemam izbora. Mora da postoji način d se sve to sredi i da stvari sjednu na svoje mjesto.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam zurila u ekran od telefona očekujući da me Sven nazove i da mi informacije, bilo kakve. Nešto što će mi pokazati da ne molim uzalud, a nisam molila od one noći kada sam izgubila bebu. Tada sam izgubila i vjeru. Nisam spavala svega dva sata kad sve saberem i oduzmem. Viki je cijelo vrijeme sa mnom iako znam da se mora vratiti na posao. Mogla bi da dobije otkaz, a u ovom momentu joj to možda i ne odgovara.
I ona je većinu vremena samo hodala kroz Svenov stan i ćutala. Nisam se mogla naviknuti na nju takvu, onu koja je uvijek imala šta da kaže i nikad ne sjedi na miru. Djelovala je toliko zabrinuto da sebe nisam smjela ni da pogledam u ogledalu. Trebala bih se istuširati. Odjeća na meni je od juče i još mogu da na sebi namirišem ostatke mirisa iz privatnog aviona. Moj neslavni gubitak svijesti nije donijeo ništa dobro, samo još više zabrinutih lica.
„Hoćeš li bar da progovoriš? Ličiš na zombija sa tom kožom poput kreča i crnim kolutovima oko očiju" podignem pogled i umoro uzdahnem. Šta da joj kažem? Kako me sve u meni boli i kako sam još jednom na onom mjestu sa koga sam se jedva izvukla, samo što sad nisam drigirana i mogu sama da mislim? Nema svrhe trošiti riječi kad nemam šta da kažem. Bojim se, više nego ikad.
„Idem da se istuširam" ona stavi ruke na bokove i zažmuri. Zna da samo hoću da se sklonim od svega ali nemam gdje. Bijeg nikad nije opcija pa ni onaj u sopstveni um.
„Nemoj da se i ti izgubiš. Naći će ga. Znaš da hoće" znam ali kakvog će ga naći. Mrtvog i hladnog? Tu sliku nikako ne mogu iz svog uma da otjeram. Ledi se u meni svaki nerv kada samo pomislim na to. Da sam stoposto sigurna kako je u kući mojih roditelja, odmah bih otišla tamo i pokušala ga osloboditi. Imam samo jednu šansu i ne mogu je propustiti i nagađati. Moram da budem sigurna, jer se ova šansa neće dva puta ponoviti.
„Viki... Samo me pozovi odmah ako Sven dođe ili nazove" ona je klimnula glavom razočarana mojim nedostatkom borbe a ja sam napokon ušla u sobu koju sam izbjegavala kao da je tamo zatvorena kuga.
Mogu da nas jasno vidim u onoj noći koju smo proveli ovdje. Zagrljeni i obavijeni u vrtlogu požude, spajamo se divlje i neobuzdano. Morala bih biti dobro bolesna u mozak da to izbrišem jer na svako sjećanje koža me zapecka tamo gdje me ljubi. Kako neko nekog može toliko željeti i trebati čak i kad je fizički odsutan? Ne mogu sebi to da objasnim nikako. Zašto ga nijednom u ovih pet godina nisam mrzila bar trećinu onog koliko ga volim? Samo da sebi dokažem kako mi nije potreban i kako mogu bez njega. Osjećaji su kao eksplozije koje ne možeš spriječiti, nego moraš da dozvoliš da te obuzmu i da se dogode. Ljudi su ovisnici o prihvatanju i ljubavi, a ja sam na kraju krajeva samo čovjek. Žejna da budem nečija i voljena, potpuna i cijela. Srećna... Zar tražim mnogo?
