Šta reći ženi koja sjedi nasuprot mene i gleda u limenku soka koji pijucka, a da to ne bude patetična izjava? Kada sam se spremao za večerašnji susret, nisam očekivao da ću se toliko uznemiriti i da će me potresti to što je vidim ovakvu. Smršavila je, vidno umorna i nekako daleka. Njena rezerviranost mi ne bi trebala biti novina ali mi smeta.
„Izgledaš mnogo bolje nego zadnji put kada sam te vidjela" promrmlja i dalje gledajući u pod,a moji nervozni prsti nemaju mira. Nisam siguran koliko je pametno uopšte sjediti sa njom ovako. Mučim nas oboje, ali ne mogu se samo okrenuti i otići. Ja vidim ono što uporno ignorišem. Nas dvoje će uvijek povezivati ono nešto i neće nestati bez obzira gdje bili i šta radili.
„Za tebe ne mogu reći isto. Izgledaš kao da ćeš se svaki tren srušiti. Smršavila si i blijeda si" ona podigne glavu i pogleda me u oči. Nešto u meni eksplodira. Taj osjećaj me podiže i spušta, a prisutan je oduvijek.
„Bio je ovo težak period i još je... Mnogo toga se desilo i... Biću dobro. Samo trebam da se odmorim i da prođe neko vrijeme. Svima nam to treba" znao sam to sve i da mi nije rekla. Mrzio sam svaku sekundu boli koja nas je okovala, ali nisam znao šta dalje.
„Ja sam... Samo hoću da ti kažem..." nisam mogao naći prave riječi, a na licu joj se iscrta mali ali nesiguran osmijeh.
„Nije moguće da si ti od svih ljudi ostao bez teksta. Nisam baš navikla na to" opustim ramena kada izdahnem jer me preplavi okalšanje. „Vidi Derek, u redu je da samo sjedimo tu i šutimo. Kad budeš spreman onda možemo da razgovaramo"
„Ja... Posjećujem psihijatra..." gledam svuda samo ne u nju. Zašto je ovo toliko teško? Mrzim tišinu među nama, mrzim sve oko nas. Zar nismo mogli biti samo dvoje ljudi koji se vole i koje ne dotiče ništa oko nas? „Silovan sam..." jebote... Nešto me u stomaku probode i spuca pravo u prsa. Poniženje me preplavi i jedva mogu da progutam.
„Derek... Vidjela sam izvještaje dok sam bila u bolnici..." ukočio sam se. Ona zna. Onda znaju i svi ostali. Nisam birao to, oni su i znam da slijedi izliv bijesa pa ustanem sa stolice i krenem da hodam u krug. Ona i dalje nepomično sjedi i zuri u pod. Zar ja nisam taj koji bi trebao da bude poražen? Zašto je ona takva?
„Jebemu Dajana... Reci nešto. Reci kako ti se gadim, kako sam odvratan, kako imam defekt, kako nisam svoj..." povukao sam svoju kosu jače i na kraju se uhvatio za ogradu. Disanje mi je postalo isprekidano i duboko. Moje misli su divljale, sve što sam htio da se desi nije se desilo. Niko nije imao pravo da mi uzme sve što sam imao. Svaki naredni udah postaje veća muka, a život mi je bez cilja i bez svrhe. Mislio sam da je zatvor ono najgore što mi se moglo desiti u životu, ali sam se tako zeznuo. Sve mostove oko sebe sam spalio i porušio nade kao da sutra ne postoji. Tople ruke se obavijaju oko mene i mali dlanovi se zaustavljaju na mojim grudima tačno preko srca. Njeno tijelo je privijeno uz moje, kroz majicu mogu da osjetim njenu toplinu, a gnušanje prema samom sebi koje se probudi svaki put kada počen da se gušim u odvratnim sjećanjima, negdje polako nestaje.
„Ne gadiš mi se, ne vidim kao polovičnu osobu i ne mogu te gledati kako to radiš sam sebi. U redu je tražiti pomoć Derek. Preživio si traumu. To te ne čini defektnim, zapravo te čini jakim jer si preživjeo" stežem ogradu jače, a ona se više pripija uz mene. „Nije bi otvoj izbor. Sad možeš da biraš. Izabrao si se boriti i to je ono što je najvažnije. Nema mjesta samosažaljenju. Pobjedićeš i ovaj put jer poraz nije opcija. Oboje to znamo"
„Prema tebi sam bio najgori... Zašto me sad držiš pribranim? Možeš da me gurneš još dublje samo trebaš da pritisneš pravo dugme" lako bi me mogla srozati i naplatiti svaku moju glupost koju sam uradio.
„Ja nisam oni Derek. Ne mogu to da uradim sve i da hoću. Nas dvoje imamo prošlost koja i dalje stoji tamo negdje nedorečena. Otrgnuta nam je sreća iz ruku i upoznali smo drugu stranu medalje na najgori način. Svako od nas je prošao put pun trnja, a što je najvažnije od svega, preživjeli smo. Da su ostali ožiljci, jesu. Da nikad nećemo zaboraviti to što smo prošli, nećemo, ali tu smo gdje jesmo i samo trebamo da odlučimo šta dalje" toliko me sve razara iznutra da ni sam ne znam kojim putem da idem. Odluke koje trebam donijeti su teške, ali najteže je od svega to što je ona ono što mi treba a znam da je ne zaslužujem. Sklonim njene tanke i drhtave prste pa se okrenem prema njoj. Ne znam šta sam očekivao da ću vidjeti kada me pogleda, ali nisam očekivao razumijevanje.
