Nervozan sam i mozak mi je pun pitanja na koja nikako da pronađem odgovore. Dajana je već treći dan u Vegasu sa Violetom i nadam se da su bar njih dvije dobro. Sven mi ništa ne govori, a ja nemam njen broj koji koristi tamo. Znam da se čuju svaki dan i da Viki za vikend stiže nazad, ali Dajana bi trebala da ostane tamo. I dalje mi kroz misli odzvanjaju njene riječi koje mi je uputila dok je odlazila i ne modu prikriti ni bijes ni ljubomoru. Šta ako stvarno ode toliko daleko i ispuni prijetnju koju mi je dala? Hoće li se samo tako dati nekom drugom i prezreti me kao što sa ja nju? Nisam imao prava na neke stvari i sad moram da platim za to. Sjebao sam kraljevski da me ni sva mora svijeta neće oprati od ovog. Bio sam slijep, baš onako kako je ona rekla, toliko slijep da nisam želio vidjeti, a ne zato što nisam mogao. Toliko toga se godinama unazad nakupljalo u meni, da je bilo previše lošeg da bih bio i ja sam normalan iako mi nije neko opravdanje. Pet godina sam planirao i uvjeravao sebe kako je ona ta koju trebam slomiti, kako je ona ta koja mi je sve to lijepo upakovala, svaki dan sam sam sebi jedno te isto ponavljao. Preživi za osvetu, preživi da je zgaziš, a opet sam nekako ja sam na kraju pregažen. Nevjerovatno je kako tad nisam ni približno razmišljao kao sad jer su mi nedostajale velike činjenice. One najvažnije. Nisam imao prestavu ni o čemu, a sad kad sagledam unazad moja glupost nema granica i grišće me sve dok jednom ne shvatim kako da živim sa tim. Nikad nije bilo lako istjerati istinu na vidjelo. Ovo je sad i teže, ali vrijedno svega.
„Hej, izlazi" Sven mi lupa na prozor i ja izađem iz auta. Čekao sam ga ovdje da odemo do njenog stana i sklopimo dio polica jer nam je obojici trebalo da radimo nešto što nije vezano za posao u klubu, sam klub i policiju koja nas svakodnevno zove na informativni razgovor o nesreći kako su je nazvali. Nikad nećemo moći dokazati da e sve to podmetnuto, ali malo po malo stvari će morati da dođu na svoje.
„Kasniš" kažem mu kad pogleda na sat i krenem za njim.
„Izgubio sam pojam o vremenu. Nemamo mnogo posla, ali možda nađemo nešto što će nas uputiti na Roberta i Silviu. Uvijek se nadam toma a nikad ništa ne iskopamo" zato što ne rade traljav posao. Da su takvi ne bi godinama uspješno vodili kriminalnu organizaciju. Njihov posao jeste perfekcionizam ako žele da opstanu, a nisu sigurno sami došli ovdje i sve ovo rasturali jer im je bilo dosadno.
„Nemoj da se ni nadaš. Možda smo poslije mogli da odemo do mojih, ako si zainteresovan" dok smo se penjali ka njenim vratima pričao sam mu kako sam proveo dva dana radeći kod njih na imanju. Sven je volio da ide sa mnom tamo jer se kako je imao običaj reći, osjećao kao kod kuće. On nema roditelje, ali moji ga vole kao i mene.
„Mislim da je to sjajna ideja. Nisam dugo bio tamo a i poželio sam obrok koji neko skuha u sopstvenom domu" njega je bilo lako prdobiti i znam da je slab na hranu, posebno kod moje majke.
„Nazvaću ih prije nego što krenemo" on je otključao vrata od stana i ušli smo unutra. Bio je nered, ali ne kao prošli put. Mislim da nema svrhe da se Dajana vraća ovdje i da bi najbolje bilo da stanodavac izda ovo mjesto nekom drugom kad istekne ugovor.
Dok je on otpakovao zamotane dijelove ja sam skupljao njene stvari sa poda. Nije bilo ničag previša, samo jedna kutija puna papira. Mislim da je to ona u koju je stavila doktorovo mišljenje za povredu koju je imala na vratu kada je napadnuta u klubu. Bilo je i starih izvještaja, požutjeli papir je bio na mjestima i pocijepan. Skupljao sam pažljivo sve prelazeći pogledom po napisanom. Liječila je depresiju, imala je nervni slom, pokušaj ubistva...
„Sven... Je li Dajana zdrava, mislim mentalno?" ne djeluje da je luda zaboga, sve ovo nema baš nikakvog smisla.
„Jeste. Zašto pitaš? Zbog tih izvještaja?" klimem glavom preturajući po papirima. „To su izvještaji koje je navodna psihijatrica pisala nedugo nakon što si zatvoren a oni je počeli testirati drogama ili tabletama. Upotrijebi izraz koji ti odgovara" Naježio sam se. Grubo pokupim sve ono što je bilo na podu i stavim na sto pa krenem malo dublje da kopam i naletim na kovertu . Otvarana je i ranije, ali je sa žigom ginekološke ordinacije. Nije valda silovana? Niz kičmu mi siđe jeza a u grudima se i samo srce zaledi na samu pomisao. Ko zna šta su joj uradili, a bude li to sam ću ih podaviti i odležati statak života iza rešetaka. Izvučem sadržaj i spustim ga na sto. Prvo mi za oko padne ultrazvučni snimak. Nisam baš najbolje razumio one crnobijele krugove ni parametre koji su stajali sa strane ali što sam duže gledao lakše sam shvatao. Dajana je bila trudna, ima dijete. Treptao sam kao da će to saznanje da se iz mog uma izbriše jer je nekako besmisleno. Pogledam u sliku još jednom i na vrhu vidim datum.
