Nije lako priznati svoje slabosti. Ne znam kako drugačije da objasnim ovo sad. Ne dok je gledam kako spava dok po njenoj koži svuda stoje moji tragovi. Obilježiti, označiti, posjedovati, uzeti, zadržati... Sve to je bilo toliko duboko u meni da sad ne znam ni ko sam ni gdje sam. Lako je bilo mene slomiti, samo je trebalo slomiti nju. Kako se desi da je muškarac tako lomljiv kada zavoli? Šta je to što nas oslabi toliko dsa se ne možemo oduprijeti? Nikad vjerovatno neću saznati, ali ne mogu je prestati gledati niti mogu prestati osjećati. Ne nju, ne ovo što imamo. Hitno moram da razriješim ovu našu situaciju ili ću da poludim na skroz. Ona ima nekakve veze sa svim, a ja ću da otkrijem kakve. Situacija je megakomplikovana a rešenje vjerovatno negdje gdje ću jedva doći do njega. Mnogo toga je maglovito i ko zna da li će ikad biti vidljivo.
Znam da smo se voljeli, niko to ne može da ospori i sad kada je opet tu, na dohvat moje ruke, na uzdah, još se osjeća ta vatra, čak i mnogo više od toga. Samo šta ako se na kraju ispostavi da je sve ovo još jedna laž? Još samo jedna manipulacija u nizu? Prevara u kojoj neko drugi mora da plati ceh? Ne bih mogao podnijeti još jednu izdaju kakvu sam već doživio. Previše je toga u igri kada smo nas dvoje u pitanju i ovo večeras nije trebalo da se desi. Trebao sam prvo da rasčistim neke stvari. Imam toliko pitanja za nju. Trebaju mi odgovori, objašnjenja i još mnogo toga... Nisam se mogao boriti protiv toga. Lako je kada prijetnju mogu golim rukama da uhvatim i polomim svaku kost u njoj, ali osjećaji su nešto sasvim drugo. Lako je pričati i govoriti o tome kad gledam izdaleka, ali kad je tu ispred mene, svaka misao kojom sam se vodio postaje nevažna. Ostajemo samo mi, dvoje ljudi koji se utope jedno u drugom, gaseći potrebu na kratko samo da bi se nekoliko trenutaka kasne jače rasplamsala. Nemoćan sam na to. Ni jedna druga nije bila ni slična njoj. Nisam mogao da dozvolim da me dodiruju, prljale bi me više tim dodirima. Bojao sam se da mi sa kože ne uklone njen trag. Ni jedna je nikad neće moći zamjeniti, jer ne postoji ni u jednoj plan u prstima da me zapali dodirom niti je njihova koža meka kao njena da ne želim prestati sa dodirima. Toliko toga ona ima a ja to sve želim i još više. Želim da sve snove koje smo imali ostvarim, svaku njenu nadu oživim, postanem joj prijeko potreban kao vazduh, kao što sam bio... Želje su samo želje, mašta nema ograničenja, ali stvarnost i te kako ima.
Mnogo sam mislio o njoj i o njenima. Mnogo toga se poklapalo, ali kako doći do ključnih stvari? Šta je u aktovci i koliko daleko su spremni njeni roditelji da idu u slučaju da je uzela nešto bitno? Ako nisu prijetili u prazno, niko od nas više nije siguran. Ukoliko su u stanju njoj da naude, ne želim znati šta bi uradili meni, Svenu, Violeti ili nekom ko je njoj blizak. Pritiskaće je sa svih strana sve dok ne popusti i ne preda se ili ne skupi svu snagu i pobjedi ih. Njeno tiho mumljanje me natjera da se priberem na brzinu. Vjerovato sanja nešto, a svjetlo sa moje strane kreveta pada po njenim golim leđima i ramenima. Ta žena je uvijek bila dio mene, a taj dio ne znam kako da odstranim i učinim nezavisnim jer ne mogu bez nje biti ono što jesam, a sa njom bi me moje ja moglo koštati previše.
„Derek..." okrene se na moju stranu kreveta i kad shvati da nisam tamo, ustaje i njene gole grudi mi odvlače svu pažnju. Veličanstvena je. Meka, podatna i toliko strastvena da me ubija. Ne znam da li je svjesna toga, ali ima toliko moćno tijelo da bi i gej zbog nje postao strejt.
„Dajana..." moj donji dio tijela pozdravlja prizor ispred mene kao da je nisam dodirnuo večeras uopšte. Želja je prevelika.
„Šta radiš tamo? Jezivo je znati da me gledaš dok spavam" osmjehnem joj se.
„Pa čekao sam da se probudiš jer sam te potrošio skroz" ustanem sa stolice na kojoj sa sjedio i priđem krevetu. Nagnuo sam se nad njom i prstima joj prešao preko obraza sve do usana, pa niz vrat do grudi koje sam morao da uzmem u svoje ruke. Mamile su me.
